Zapadni Europljani uglavnom vide Kinu kao priliku, ali Washington je vidi kao prijetnju. To ima velike geopolitičke posljedice
Kineski predsjednik Xi Jinping putuje Europom prvi put nakon pet godina. Njegov izbor glavnih gradova je kalibriran. Prvo je bio Pariz, gdje se francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu – koji tvrdi da je politički lider zapadne strane kontinenta – pridružila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Zajedno s Macronom bila je prošle godine u Pekingu. Zatim Budimpešta i Beograd, dvije europske zemlje (jedna u Europskoj uniji, druga izvan nje) koje pokazuju sve veću spremnost na suradnju s Pekingom.
Odnosi Kine i Zapadne Europe jedno su od najzanimljivijih pitanja suvremene svjetske politike. Njihov pogled na EU razlikuje se od pogleda Rusije. Moskva je već odavno zaključila da je Stari svijet potpuno napustio svoj samostalni vanjskopolitički kurs svrstavši se uz SAD. Čini se da Bruxelles, Berlin, Pariz, Helsinki i drugi nisu prestrašeni posljedicama za vlastiti prosperitet i utjecaj. Peking, međutim, vjeruje da EU neće odustati od svoje autonomije, čak i ako raste njezina ovisnost o američkoj strategiji. Drugim riječima, Kina smatra da se preciznom i aktivnom politikom može stvoriti niz poticaja za Zapadne Europljane koji će usporiti njihovo kretanje prema SAD-u. I, sukladno tome, ograničit će sudjelovanje bloka u mogućem budućem vojno-političkom sukobu između Washingtona i Pekinga.
Istraživačko pitanje, kako kažu u akademskim radovima, je jasno: Je li “kolektivni zapad” čvrstu i održivu uniju, ili je dosad postignuto jedinstvo slabije, kamuflirajući sve veće razlike u interesima?
SAD vidi Kinu kao strateškog suparnika u narednim desetljećima. U međuvremenu, EU to ne vidi kao izravnu prijetnju, iako je oprezan zbog rastuće moći Pekinga, uključujući i europsku regiju. SAD vidi Rusiju kao izravnu prijetnju europskoj stabilnosti, ali ne kao ozbiljnu prijetnju sebi. Ali, naravno, Zapadna Europa se jako boji Rusije i taj strah raste, što dovodi do nagađanja o raznim scenarijima. U isto vrijeme, SAD treba Zapadnu Europu za svoju strategiju obuzdavanja Kine.
Prvo, u ekonomskom i tehnološkom smislu, EU ne bi trebala razvijati suradnju s Kinom u područjima gdje SAD želi ograničiti Peking. Istodobno, blok treba SAD za obuzdavanje Rusije u vojnom i vojno-tehničkom smislu. Postoje rasprave o izgradnji vlastitih sposobnosti EU-a, ali kao prvo one su prilično apstraktne, a kao drugo taj će proces trajati godinama. Već postoji svijest o prevelikoj ovisnosti Zapadne Europe o Americi, ali se problem nikako ne može riješiti, a to tjera Stari svijet da pokušava zadržati Washington što bliže.
Kina se vodi logikom ekonomskog pragmatizma – zašto bi EU smanjivala vlastite sposobnosti? Uistinu, posljednja tri ili četiri desetljeća blok je dominirao svijetom, a Kina je bila njegova glavna korist, transformirajući se iz siromašne i zaostale zemlje u pretendenta na svjetsku dominaciju. Sada, međutim, logika strateškog natjecanja dolazi do izražaja, a tržišna dobit postaje žrtva.
Ali Kina ima svoje razloge. S gledišta Pekinga, opći smjer globalnog razvoja je prema gospodarskoj međuovisnosti i potrebi da svi prošire prostor za takve odnose. Renesansa blokova, koja podsjeća na Hladni rat, nije prototip za budućnost politike, već vraćanje u prošlost, pozadinska akcija dvadesetog stoljeća. Zapravo, tadašnji suparnici (Washington i Moskva) pokušavaju završiti utakmicu koja na prijelazu iz osamdesetih u devedesete nije završila formaliziranim rezultatom. Kina se boji da će biti uvučena u ovaj proces, vjerujući, ne bezrazložno, da će najviše profitirati strana koja izbjegava skupe (u bilo kojem smislu riječi) sukobe.
Otuda i oprezan stav Kine prema ukrajinskom pitanju. Peking čvrsto izbjegava kritizirati Rusiju i izražava razumijevanje za razloge koji su potaknuli vojnu operaciju. No, ne izražava izravnu potporu i stupa vrlo oprezno kako Washingtonu ne bi dao povoda za uvođenje sankcija njegovim tvrtkama zbog kršenja zapadnog embarga Rusiji. Drugačije stajalište Pekinga ne treba očekivati, a moguće je da će se čak zaoštriti retorika o potrebi mirnog okončanja sukoba. Određeni pokazatelj bit će konferencija o Ukrajini (na inicijativu Kijeva) koja će se sljedećeg mjeseca održati u Švicarskoj. Prisutnost ili odsutnost Kineza dat će mu drugačiji ton. Dapače, u to očito vjeruju i sami organizatori.
Hoće li Kina uspjeti prebroditi trenutne oluje i dobiti još veću težinu na svjetskoj sceni, ostaje za vidjeti. Isto vrijedi i za SAD, iako će mnogo toga ovisiti o ishodu izbora u studenom. Putin i Xi Jinping imat će o mnogo čemu razgovarati kada se sastanu, po svemu sudeći sljedeći tjedan.
Ovaj članak prvi su objavile novine Rossiyskaya Gazeta, preveo i uredio tim RT-a
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama: