Cilj EU-a o smanjenju neto emisija stakleničkih plinova za 90% do 2040. je “realan, ali nedostatan” zbog povijesnih odgovornosti država članica, smatra stručnjak. Podaci iz Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama otkrivaju pad neto emisija ekvivalenta ugljičnog dioksida u EU s 4 658 202 tone u 1990. na 3 241 716 tona do 2021. godine.
Govoreći za tursku agenciju AA, Umit Sahin, koordinator studija klimatskih promjena na Centru za politiku Istanbulskog sveučilišta Sabancı, istaknuo je potencijalnu prepreku koju predstavlja nedostatak prioriteta klimatskih politika od strane trenutnih vlada EU-a u postizanju cilja za 2040. godinu.
Unatoč ciljevima Europske komisije postavljenim 2021., koji uključuju smanjenje neto emisija stakleničkih plinova od 55% do 2030. u usporedbi s razinama iz 1990., blok je uspio smanjiti za 32,5% do 2022. Obveza EU-a da postigne ugljičnu neutralnost do 2050. uključuje fokus na “neto rezove” i postupno ukidanje subvencija za fosilna goriva i izvora električne energije na ugljen do 2040.
EU ima ‘povijesnu odgovornost’ da brže odustane od fosilnih goriva
“Postići pad od 55% u preostalih 8 godina ne čini se baš lako”, tvrdi turski analitičar Sahin, ističući imperativ brzog i održivog smanjenja upotrebe fosilnih goriva. Rekao je da to podrazumijeva postupno ukidanje ugljena i ubrzavanje elektrifikacije transporta. Sahin tvrdi da je unatoč stalnim naporima za smanjenje, u 2022. je ipak ispušteno oko 3,4 milijarde tona emisija stakleničkih plinova u EU, od čega 3 milijarde tona ugljičnog dioksida.
Priznajući ostvarivost cilja smanjenja od 90 posto, Sahin je istaknuo njegovu nedostatnost zbog visoke povijesne odgovornosti europskih zemalja. Sahin sugerira da zemlje poput SAD-a, zemalja EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Kanade, Japana itd. moraju dostići neto nulte emisije mnogo ranije, idealno do ranih 2040-ih, kako bi globalni prosjek neto nulte godine bio do 2050.
Naglasio je nužnost da EU postupno izbaci ugljen i ubrza elektrifikaciju kako bi ispunila svoje ciljeve smanjenja ugljika, upozoravajući na produljenje ovisnosti o fosilnim gorivima, do čega bi moglo doći ako se upotreba ugljena nastavi u energetskom sektoru. „EU je do kraja 2022. smanjila svoje emisije za oko 30% u usporedbi s 1990. Dosezanje 55% u preostalih 8 godina ne čini se baš lako s trenutnim projekcijama i one će se vjerojatno približiti razini emisije ekvivalentnoj smanjenju od 50% do 2030.”
Tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljika je manjkava
“Ako poguraju njihovu upotrebu u energetskom sektoru, ovisnost o fosilnim gorivima će se produljiti” , govori Sahin o manama tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljika (CCS), navodeći njihovu nisku razvijenost i učinkovitost, što bi moglo odgoditi implementaciju do 2030-ih zbog visokih troškova i složenosti.
“Štoviše, njihova učinkovitost, odnosno količina ugljičnog dioksida koju može uhvatiti, niska je. Ako poguraju njegovu upotrebu u energetskom sektoru, ovisnost o fosilnim gorivima će se produžiti i oni su toga svjesni”, rekao je.
Sahin je istaknuo da su politički uvjeti, uključujući čimbenike poput rusko-ukrajinskog rata, koronavirusa i protivljenja desničarskih populističkih stranaka, usporili napore EU-a da smanji emisiju ugljika. “EU je uglavnom pokušavala nastaviti s tržišnim mehanizmima kao što su sustavi trgovanja emisijama. No, i oni su shvatili da su propisi važniji”, rekao je.
Sahin je također naglasio potrebu za “ambicioznim ciljevima, pravednim tranzicijskim politikama, poticajima za obnovljivu energiju i elektrifikaciju te povećanim mogućnostima financiranja posljedica klimatskih promjena” kako bi se smanjile emisije stakleničkih plinova. Upozorio je na “pogrešne politike” koje bi mogle dovesti do pada cijena fosilnih goriva