Po Aleksandar Đokić, politolog i analitičar
Odgovor je očigledan: možda Putinova mašinerija nije tako dobra u razbijanju obrane Ukrajine, ali je nevjerojatno kompetentna u razbijanju lubanja ruskim oporbenim aktivistima, piše Aleksandar Đokić.
“Nikad se nismo kretali zajedno s drugim narodima. Mi nismo dio nijedne velike obitelji ljudske rase; mi nismo ni sa Zapada ni s Istoka, i nemamo tradiciju ni jednog ni drugog.”
Ovo su riječi jednog od prvih ruskih disidenata, Petra Chaadaeva, zapisane u prvoj polovici 19. stoljeća.
Ovog ponedjeljka u Europskom parlamentu održao je govor još jedan ruski disident i poznati novinar, Dmitry Muratov, glavni urednik progonjenih novina Novaya Gazeta, istaknuvši kako je Vladimir Putin Rusiji zatvorio prozor u Europu.
Kao i prethodnih stoljeća, ruska intelektualna elita nalazi se u borbi za ili protiv Europe.
Na mnogo načina, najveća država svijeta doista je oduvijek bila dio kontinenta, budući da je Europa mozaik različitih kultura i povijesnih iskustava.
Europa je u Rusiji simbol modernosti, povezanosti s vremenom i nezaostajanja.
Dodajte tome dvije glavne struje koje su oduvijek postojale u ruskoj kulturi: jednu gorljivo prozapadnu, a drugu žestoko antizapadnu.
Kada ruski intelektualci spominju Europu, oni to čine duboko samo u smislu da žele ili ne žele živjeti u istom razdoblju i u skladu s istim načelima kao i većina kontinenta.
Europa danas znači demokracija, a biti anti-Europa i anti-Europejac u Rusiji znači biti na strani političkog kmetstva.
Poznati poznati i nepoznati nepoznati
Ipak, postoji mnogo Rusija, a činjenica je da je rusko društvo uvijek bilo elitističko, što dodatno naglašava činjenica da oni izvana često govore samo o elitnim dijelovima ruskog društva.
Elita je u Rusiji također vrlo širok pojam koji se ne odnosi samo na one koji imaju političku moć ili značajno materijalno bogatstvo.
Ruska elita također je kulturna ili znanstvena, s umjetnicima i znanstvenicima koje obožavaju i štuju urbani, obrazovani ljudi. Rusija čak proizvodi intelektualne repere poput Oxxxymirona.
S druge strane, postoje obični ljudi koje ruske elite smatraju “masama”.
Kroz rusku povijest, te su “mase” smatrane neukim, opasnim ili pokvarenim od strane onih iznad njih, a ipak obdarenim mističnom “ruskom dušom” — snažnom duhu, ali osuđenom na stalnu patnju — iznutra.
Rusija je izgrađena na takvim mitovima, jednim na drugom, s ovim arhetipovima u koje je teško povjerovati koji se znatiželjnim zapadnim promatračima predstavljaju kao činjenica, a zatim prodiru u zapadnu popularnu kulturu.
Prekasno je za demonstraciju
U stvarnosti, Rusija nije misterij. To je samo još jedna orijentalistička perspektiva koju moramo prevladati.
Njegove društvene skupine nisu toliko različite od većine u istočnoj Europi, koja vrvi desničarskim populizmom. Jedino što je drugačije je to što je Rusija nekada bila carstvo, a drugi istočnoeuropski narodi nisu imali tu privilegiju.
Ovo je glavni dio jednadžbe koji se lako može prešutjeti kada se razmišlja o činjenici da su Rusi propustili trenutak za prosvjed kad je Putin počeo jačati svoj autoritarni stisak nad zemljom, čak i dok je održavao dobroćudnu monarhijsku fasadu.
Pitati Ruse zašto sada ne prosvjeduju nije baš dobro pitanje.
Odgovor je očigledan – već postoji brutalni autokratski režim, sa svim instrumentima za slamanje još većih prosvjeda i stavljanje prosvjednika na torturu.
Možda Putinova mašinerija nije tako dobra u razbijanju ukrajinske obrane, ali je nevjerojatno kompetentna u razbijanju lubanja ruskim oporbenim aktivistima.
Bolotnaya protesti i drugi daleko manje značajni bljeskovi
Ali pitanje bi prije trebalo biti: “Zašto su Rusi uopće dopustili da se ovaj sustav izgradi?”
Putin nije rođen kao car, on je pažljivo i postupno strukturirao ono što naziva “vertikalom moći”.
Rusko društvo tu je fazu uglavnom prespavalo, da bi se nakratko probudilo kada se Putin ponovno trebao vratiti kao suveren, zamijenivši neuvjerljivog šepavog patka Dmitrija Medvedeva.
Uključite se u Bolotnaya prosvjede koji su kulminirali u prosincu 2011.
Ove demonstracije nisu privukle mnoštvo potrebno za stvaranje kritične mase. Putinovo učvršćivanje vlasti nije također potaknulo rusku opoziciju da stvori ujedinjenu frontu.
Nakon toga, jedini značajan val prosvjeda viđen je tijekom prosvjeda u moskovskoj Dumi 2019.
Ipak, ruski oporbeni čelnici i liberalni intelektualci rado se sjećaju dva prosvjeda protiv aneksije Krima 2014., koji nisu doveli nikuda i bili su daleko manje značajni od Bolotnaje ili demonstracija 2019.
Žudim za nekim poput Putina
Ne samo da je sada prekasno prosvjedovati – Putin bi morao dobiti dobre batine u inozemstvu od strane Ukrajine i njenih saveznika, zajedno s udarcem u leđa od strane njegovih vlastitih elita kako bi napustio vlast.
Da se razumijemo: za prosvjed je već bilo kasno, čak i 2014. godine.
Posljednju šansu Rusija je imala kada je Putin dovršavao svoju “rokirovku”, odnosno rekonstrukciju, s Medvedevom.
Pa zašto tada Rusi nisu izlazili u stotinama tisuća? Odgovor se može pronaći u spomenutom kompleksu carstva.
Putin nije nametao svoju volju ruskom društvu.
Većina je žudjela za figurom poput Putina — tvrdoglavog vođe koji dolazi iz sigurnosnog aparata — da vrati red iz kaosa 1990-ih, da pomogne državi da ustane s koljena i da joj vrati izgubljenu slavu i izvan stanja današnjeg stida.
Fatamorgana moći nacije
Iako se njihova zemlja smatrala globalnom supersilom, građani zapravo nikada nisu imali mnogo toga za sebe.
Rusi su kroz povijest većinom bili siromašni: surova klima, u kombinaciji s centraliziranim resursima i moći u rukama nekolicine, pobrinula se za to.
Jedino što su ruski kmetovi imali — prvo kao sovjetski obespravljeni građani, a zatim osiromašena većina zahvaćena vihorom slobode i financijskih špekulacija 1990-ih — bila je moć države.
Putin im je dao sliku ovoga i dodao nešto kao bonus: visoku plimu rasta cijena nafte u prvom desetljeću 2000-ih, što je potaknulo uspon urbane srednje klase u najvećim gradovima zemlje kao što su Moskva, Sankt Peterburg i Jekaterinburg .
Starorimska politička elita imala je kruha i cirkusa. Putin je svom narodu dao tenkove i trgovačke centre.
Ni bogati ni siromašni nisu željeli izazvati pometnju
Rusko društvo je dodatno podijeljeno po socioekonomskoj liniji. Prvo, tu su bili siromasi iz provincije, s gradovima i selima koji izgledaju kao da su teleportirani u naše vrijeme izravno iz srednjeg vijeka.
Preko njih sjedili su egocentrični građani grada, uvijek u potrazi za najnovijim otmjenim automobilima ili odjećom poznatih marki.
Ni jedno ni drugo nisu htjeli izazvati pomutnju. Siromašni ne bi jer su ovisni o državi za male socijalne čekove.
Većina je također vjerovala u mit o ponovnoj Rusiji i boljem stanju jer su morali plaćati hipoteke i kredite, dok su se dugovi od odmora i kupnje neprestano gomilali.
Opscena naljepnica na braniku “Možemo to opet”, stavljajući trijumf protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu u ponižavajući seksualni kontekst, počela se pojavljivati na automobilima srednje klase u Moskvi u tom razdoblju.
Čak su se i imućniji voljeli osjećati kao da pripadaju slavnoj državi dok su neozbiljno putovali svijetom.
Tko je tada preostajao prosvjedovati kada je to bilo važno – kada Putin nije bio ludi car, već ambiciozni autokrat?
Drugačija Rusija ili druga Sjeverna Koreja?
Samo su najživlji, aktivistički nastrojeni Rusi bili iznimno zainteresirani za politiku i predani prosvjedima za bolju Rusiju kao pozivu.
Te smo ljude vidjeli na ulicama čak i 2022. godine, kada je oko 20.000 Rusa uhićeno zbog prosvjeda protiv rata na početku invazije na Ukrajinu.
Gotovo svih njih se riješio i Putinov represivni aparat.
Kada je tim Alekseja Navaljnog 4. lipnja pozvao Ruse na prosvjed protiv njegovog nepravednog i ciljanog zatvaranja, samo stotinjak aktivista u cijeloj zemlji izašlo je na prosvjed.
U Rusiji neće biti značajnijih prosvjeda sve dok elite, barem dijelom, ne okrenu leđa Putinu i ne pozovu narod na ulice.
Dođe li taj trenutak — a to više nije samo puka fantazija nego realna mogućnost — vidjet ćemo doslovce milijun ljudi na Crvenom trgu.
Alternativa je pretvaranje Rusije u veću verziju Sjeverne Koreje, izoliranu od ostatka svijeta i ovisnu o Kini.
Ako se ovaj scenarij odvija, nećemo biti svjedoci smislenih prosvjeda u Rusiji još godinama.
Aleksandar Đokić srpski je politolog i analitičar s potpisima u Novaya Gazeti. Ranije je bio predavač na Sveučilištu RUDN u Moskvi.
Mi u Euronewsu vjerujemo da su svi stavovi važni. Kontaktirajte nas na [email protected] kako biste poslali prijedloge ili podneske i bili dio razgovora.