Jedan od rijetkih preostalih urara koji su dobar dio svog života posvetili zanatu je i Robert Šetka iz Mostara. Taj zanatlija koji je radio u puno branši i djelatnosti, svoj ‘smiraj’ je našao među otkucajima kazaljki, a najviše voli kad ostane nasamo sa satovima. U nastavku donosimo živopisnu reportažu Emila Karamatića za BH Radio 1.
“Kad radiš na satu, sam sebi i svojim mislima posvetiš cijelo vrijeme. Ovo nije posao s kojim planiraš budućnost nego živiš za taj trenutak u kojem se nalaziš. Ja sam napravio pristup mušterijama da imamo bliski kontakt kad ga otvorim, da imamo interakciju i dogovorimo se kako najoptimalnije popraviti, ali kad ostanem nasamo sa satom, to je poseban trenutak jer se sjetim svega. Sjetim se kad je moj otac koji je radio u Sokolu za 10 godina rada dobio sat ‘Cortebert’ i dao ga meni dok još nisam bio ni osnovac i ja sam ga izgubio treći dan. Sad kad uvijek vidim Cortebert, restauriram ga i zadržim za sebe”, kazao je Šetka.
Urarstvo je puno više od posla…
“Prvi novci koje sam ja zaradio potrošio sam na sat, kupio sam jedan lijepi Seiko koji sam isto izgubio. Uvijek je postojala ljubav prema satu i to nema veze sa školom ni ambicijama, sve se samo od sebe posložilo. Bavio sam se s više djelatnosti ranije, ali evo već tri desetljeća sam ‘u satovima’, što oko marketinga, što oko distribucije i direktnih kontakata, putovanja po sajmovima, upoznavanja ljudi iz branše sve dok se nisam odlučio izmaknuti iz gužve i pritiska te se odlučio baviti zanatom što je jedna relaksirajuća djelatnost. Ja svako jutro jedva čekam da se posvetim svojim ‘igračkicama’ i razgovorima s klijentima, obično ljudima kažem da je u radnji sve dozvoljeno osim sekirancije, vike i buke“, nastavlja.
“Svi mi moramo brinuti o svojoj egzistenciji, ali to ne smije biti glavno i onda kad sve posložiš i imaš pravilan pristup prema poslu vrati ti se i materijalno. Jasno je da se od bilo kojeg zanata ne može čovjek obogatiti, ali se može pristojno živjeti. Najbolje je kad je svima dobro, ali svijet ne ide u tom smjeru odavno…”, kazao je.
Za budućnost ne brine jer je i nema.
“Budućnost u ovom poslu ne postoji, ne može se razviti više nego što se razvija. Kamo sreće da ja imam nekog učenika koji će učiti zanat i preuzeti dio posla. Ja iza sebe imam jednu zanimljivu ilustraciju gdje jedan stari majstor drži pincetu i popravlja sat, a nasuprot pulta stoji jedan mladi dečko koji to sve promatra. Uvijek zamišljam da dođe neki mladi dječak i kaže ‘Roba, mogu li ja kod tebe učiti zanat?’. To je taj dan kad ću ja biti najsretniji i to je budućnosti. Cijelo vrijeme govorim da je krajnje vrijeme da naš obrazovni sustav nešto učini po tome i da se populizira zanat, da se uputu mlade generacije dok ima još pokoji stari majstor, starog kova koji ima što prenijeti“, istaknuo je Šetka.
Cijelu priču Roberta Šetke koju zasigurno vrijedi poslušati možete pronaći na linku OVDJE.
Related articles
