Još od srednje škole Paulo Bunčuga se bavio dokumentiranjem jelšanskih običaja te je upravo procesija “Za Križen”, o kojoj dana pišemo, odigrala veliku ulogu u njegovu daljnjem bavljenju fotografijom. Naime, svake godine fotografi iz raznih novinskih agencija su redovito izvještavali o procesiji te su se isti filmovi, koji su u njegovim očima bili predragocjeni, već nakon nekoliko dana bacali jer su poslužili novinarskoj svrsi.
Iako je godinama davao vizitke i ostavljao adrese svim fotoreporterima, da mu udijele filmske role koje se ionako bacaju kada vijest zastari, nikada nije dobio ni jedan film, iako su svi obećavali pa čak i urednici dnevnih novina i časopisa. Uvidjevši da mu nema druge nego se uhvatiti ozbiljnije fotoaparata, uspio je do danas sačuvati u slikama ovo blago hrvatske baštine koje se neprekidno odvija iz godine u godinu.
Veliku čast nošenja ferala u procesiji i pjevanja Gospina plača zamijenio je samozatajnim fotografiranjem ove pučke pobožnosti te ju je tako jedini sačuvao za buduće naraštaje.
“Još od srednje škole nosio sam feral, pjevao tj. odgovarao sam Gospin plač. Ali fotografija mi je uvijek bila draža, jednostavno me vukla pa sam se prebacio na fotografiju i svaku godinu nastojim zabilježiti procesiju. Negdje stojim sa strane da što manje smetam ljudima i procesiji i fotografiram lica, izražaje na licima ljudi u procesiji”, kazao nam je Paulo.
Na crno-bijelim fotografijama nema mobitela
Većina njegovih fotografija je crno-bijela iako ima i onih u boji. Upitali smo ga zbog čega su mu srcu više prirasle upravo te crno-bijele.
“Draža mi je crno-bijela fotografija jer je crno-bijela fotografija autentičnija. Pokazuje osjećaje i više si usredotočen na samu fotografiju kada je crno-bijela. To su starije fotografije i na njima nema mobitela, možeš vidjeti izražaj lica ljudi umjesto danas kada fotografiraš ljude vidiš mobitel ispred face.
Na crno-bijelim fotografijama nema mobitela, imaš baš ljude, vidiš lica, vidiš izražaje, a sada ispred tih lica vidiš mobitele jer ljudi ispred svojih lica drže mobitele tako da zapravo fotografiraš mobitele”.
Paulove fotografije javnost je mogla vidjeti prošle godine u Javnoj ustanovi u kulturi Zvonimir Solin na Danima pasionske kulture na izložbi fotografija ‘Za križen’ s hvarskih noćnih procesija koje fotografira preko 20 godina.
Paolove fotografije je i Ministarstvo kulture koristilo za stavljanje ove velebne procesije na popis svjetskih nematerijalnih kulturnih dobara pri UNESCO-u, te su kao takve doprinijele populariziranju ove hvarske i hrvatske višestoljetne baštine.
Povijest procesije
Za samu procesiju se ne zna vrijeme kada se je počela održavati, no prvi pisani dokument o tome datira pod nadnevkom 16. veljače 1658. gdje se u aktima vizitacije biskupa skupa Milanija (koji se čuvaju u hvarskom arhivu) govori o procesiji koja je, kako piše u dokumentu, “Stari običaj u Jelsi” (antichia consuetudine di questo luoco di Gielsa), te se postojanje same procesije zasigurno pomiče unatrag barem za jedno stoljeće, odnosno u sredinu XVI. st. Naravno da je kroz stoljeća Procesija bila nadopunjavana i skraćivana što se tiče liturgije, napjeva, putova i sl., ali procesija “Za Križen” koju kao takvu danas i poznajemo zasigurno se nije mijenjala već dugo vremena.
U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak iz mjesta Jelsa, Pitve, Vrisnik, Vrbanj, Svirče i Vrboska povorka vjernika predvođena članovima bratovštine i ključnom figurom – križonošom kreće na procesiju kroz noć osvijetljenu tek voštanim svijećama, popraćena vjerskim pjesmama.
Biti križonoša na Hvaru velika je čast. Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam odabire, a čine je: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), 8 i više, čak do 30-ak nosača svečanih fenjera (ferala), dva pratioca križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i još 3-4 pjevača koji pjevaju (“odgovaraju”) responzorij.
Križonoša cijelu noć nosi križ iz svoje matične župe kroz okolna mjesta na svojevrsnom križnom putu, da bi se u zoru križ svečano vratio opet na mjesto polaska procesije. Za brojne vjernike, posebice za križonošu koji čeka na ovu čast godinama, istinsko je iskušenje uoči najvećega kršćanskog blagdana Uskrsa pratiti procesiju kroz noć na putu dugačkom više od dvadeset kilometara. Cijelim putem, uz molitve, osobito su dojmljivi arhaični napjevi karakterističnog načina intonacije, koje izvode poznati „kantaduri”, a koji noćnoj povorci daju ozračje puno mistike. Centralna vjerska pjesma zapravo je interpretacija srednjovjekovnoga pasionskog teksta Gospin plač u formi dijaloga.
No možda najdojmljiviji dio procesije odvija se po isteku noći, pred cijelim pukom, kada se posljednjih pedesetak metara ispred same crkve, križonoša zatrči u vjerskom zanosu u svojevrsnom klimaksu, čime završava procesija „Za križen”.
Ovaj tradicijski običaj jedinstvena je nematerijalna baština u svijetu i stoga ju je prepoznao UNESCO, no za Hvarane je to ukorijenjena tradicija kojoj se pristupa s otvorenim srcem i dubokim poštovanjem, a za putnike namjernike sudjelovanje u procesiji prilika je da se barem na trenutak osjeti ovo jedinstveno duhovno putovanje u povijest koje se na Hvaru pobožno štuje pet stoljeća.
Nema te titule ni diplome do fotografije s križon u rukama
I sam Paulo nam ukratko objašnjava tijek procesije ‘Za križen’.
“Procesija uvijek započinje uvečer na Veliki četvrtak, te nakon završene propovijedi župnika, oko 22 sata, procesije iz mjesta: Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja, Vrboske i Jelse kreću na svoj put, u smjeru kazaljke na satu, te tako tijekom noći posjete sve okolne župe koje sudjeluju u ovom hodočašću. Sama procesija traje oko 8 sati i duga je otprilike 22 km, a završava dolaskom u matičnu župu oko 7 ujutro. Glavna osoba svake procesije je križonoša, koji sam bira pratnju, a križonoša se bira iznova svake godine. lako se trenutno u svim mjestima zna u nekoliko godina unaprijed tko kada nosi Križ, u Jelsi popis križonoša seže do 2056. godine”, kazuje nam.
Prisjeća se rado Paulo i procesije prije 11 godina kada je i sam dobio priliku i čast – nositi križ.
“Čekao sam 20 godina za nositi križ. Nije uvijek tako bilo da se toliko čeka. U 80-ima se nije ni znalo tko će dogodine nositi križ već bi se to saznalo zadnjih par mjeseci. Pok.don Božidar Medvid je pokrenuo inicijativu da se ubuduće za tko će nositi križ jer su se dogodile situacije da se nije znalo tko će nositi križ, a jednom ga i sam on nosio jer ga nije imao tko nositi. 1987. don Božidar je nas djecu okupio u crkvenoj dvorani i nakon propovijedi zavikao: ‘Tko će nositi moj križ?’ i mi, djeca smo se jednostavno počeli javljati. Kada sam ja vidio kada će me doći red rekao sam ‘Ja ću biti starac od 30 godina, tko će mi tada nositi križ’, prisjeća se Paulo koji je svoj red dočekao 2007. godine kada je nosio jelšanski križ.
Godine i godine čekanja, sada već i desetljeća, za biti križonoša na jednu noć, čast su i uspomena za cijeli život. Nešto neprocjenjivo i neopisivo.
“Te 2007. godine kada sam nosio jelšanski križ mi je bilo najljepše iskustvo u životu. Veliko iskustvo. I mogu vam otvoreno reći da i drugi križonoše kažu, a neki od njih imaju brojne titule i doktorate, svi oni su najviše ponosni na tu diplomu, tu titulu i fotografiju gdje nose križ”, potvrđuje nam Paulo važnost uloge križonoše.
‘Za križen’ moraš biti doma
Za kraj našega razgovora s Paulom, zanimalo nas je što je to što on doživljava svake godine iznova posebno i jedinstveno u procesiji ‘Za križen’.
“Mi živimo za tu procesiju, čak su nam prigovarali da je slavimo, ali to nije slavljenje to je zahvala, poštivanje nečije muke da bismo mi došli do Uskrsa.
Posebnost procesije je ta da je utkana u naš otočki DNK te mi je teško drugima objasniti njenu prisutnost i značaj u našem životu. Nama, većini otočana, Velika sedmica znači više nego svi drugi dani u godini. Za te dane dolazi se iz daleke Australije i Amerike, preko cijele Europe i Azije, svi koji žive van otoka dolaze u svoju matičnu luku da budu sa svojima i da isprate svoj križ. Ljudi će radije potrošiti svoje slobodne dane i godišnji na ove svete dane Velike sedmice, nego primjerice na ljetni odmor. To je jedini dan u godini kada se svi vraćaju doma, iz daleke Australije, Amerike,… ‘Za križen’ moraš biti doma”, poručuje Paolo te nastavlja:
“Nama je Velika sedmica sve, s njom se rađamo i s njom umiremo, a ići za svojim križem je nešto toliko posebno da kad završi jedva čekaš drugu godinu kad ćeš opet u procesiju “Za Križen”. Posebno mi je dojmljivo pjevanje dvojice kantadura koji pjevaju ‘Gospin Plač’ tijekom noći, a kulminacija svega i najemotivniji prizor jest to kad se križonoša pred ciljem, zadnjih 30 metara zatrči preko pjace prema svećeniku u susret. Grobna tišina, čuje se samo trk križonoše i vjetar u bijeloj tuniki, nešto od čega ti se stegne grlo, a većinu ljudi preplave emocije”.
Fabijan će križ nositi 2029. godine
Razgovarali smo i s 32-godišnjim Fabijanom Peronjom rodom iz Jelse koji bi križ trebao nositi 2029.godine. Član Bratovštine je postao u ranoj osnovnoj školi, kada je imao 8, 9 godina i otada čeka svoj red za nositi križ. Od tog svečanog čina i vjerskog običaja jedinstvene nematerijalne baštine u svijetu, ali za Hvarane ukorijenjene tradicije kojoj se pristupa otvorenog srca i s dubokim poštovanjem, Fabijana dijeli još pet godina.
Za naš portal Fabijan se rado prisjetio prvih odlazaka na procesiju ‘Za križen’, ali i prvog aktivnog sudjelovanaj u procesiji – nošenje ferala.
„Ja uvijek kažem da sam odradio cijeli put sa sedam godina, a da sam po prvi put doživio put sa 16 godina, odnosno kada sam po prvi put nosio feral. Kada si mlađi ovo ti bude kao neki društveni događaj, ideš s prijateljima, natječete se tko će se umorit, tko neće, kome se spava, kome ne, a kada prvi put nosiš taj feral to je neopisiv osjećaj.
Kada si tako mlad tu je uzbuđenje i sto pitanja, hoćeš li ga moći nositi cijelu noć, kako izdržati da ne zaspeš, pa tu je onda i hladnoća pred zoru,…svega bude, ali kada to izguraš to je jedan lijep osjećaj. Osjećaj da si stvarno doprinio cijeloj svečanosti i da si i ti postao dio te tradicije, to ti uvijek ostane“, kazuje nam Fabijan.
Njemu je pripala čast po prvi puta nositi feral kada je njegov rođak bio križonša te ga je izabrao među svoje feraliste.
“Kada se zapišeš za nosit križ postaješ član Bratovštine i onda najčešće onaj koji nosi križ poziva članove Bratovštine i neke svoje bliske ljude, obitelj, rođake. Taj prvi put kada sam nosio feral, osim što sam bio član Bratovštine, moj rođak je nosio križ i on me pozvao da nosim feral. Uz križonošu osim feralista je i pomoćnik koji mu je ne samo fizička pomoć već jedan oslonac u cijeloj priči”.
Ističe kako je procesiju u punom smislu doživio upravo prije 16 godina kada je prvi put nosio feral, sa svojih 16 godina života. I od tada, kako biva sve odrasliji i zreliji, shvaća dublji smisao cijele procesije na koju svake godine dolazi iz Zagreba. I nije mu to niti malo teško.
„Taj prvi put kada sam nosio feral najviše sam se fokusirao da to sve doživim kako treba, da se pjeva, da se moli. Svaki slijedeći put kada sam ga nosio posvećivao sam taj put nekome bliskom i to je neopisiv događaj i osjećaj.
Moram dodati i to kada sam prvi put nosio feral mislio sam ako ne budem nosio feral idući put onda neću ni ići jer ne može se uspoređivati koliko doživiš drugačije cijeli taj put, tu noć. Ipak kako idem stariji, kako sam ozbiljniji, onda taj sami put i bez da nosim feral bude dirljiv pogotovo iz te perspektive tradicije duge 500 godina. Neopisiv je to osjećaj, ja iz Zagreba dolazim svake godine na procesiju ‘Za križen’ i mnogo ljudi dolazi iz drugih krajeva samo da to dožive. Upravo to pokazuje koliko je ovo posebno.“
Križonoša ima cjelogodišnja zaduženja i obveze
Fabijan nam je pojasnio i da obveze križonoše ne prestaju pri završetku procesije već se one nastavljaju kroz cijelu godinu.
„Tjednima prije same procesije ‘Za križen’ prethodi obilježavanje te noći, tog događaja na način da kod križonoše budu druženja i ta tradicija druženja prije i poslije ostala je do danas.
Na Veliki petak ujutro bude pripremljena i zakuska nakon cijelog puta, nakon procesije koja ide po mjestu gdje križonoša i dalje nosi križ. Na Uskrsni ponedjeljak organizira se ručak sa križonošom u prostorijama crkve gdje se pozovu svi feralisti, članovi obitelji, svi koji su doprinijeli. S tim dijelom završava ovaj dio obveza, ali križonoša ima obaveze cijelu godinu pa tako primjerice za veliku Gospu nosi kao i u svim ostalim procesijama, sve do idućeg Velikog četvrtka do primopredaje križa uoči procesije“, pojasnio nam je Fabijan.
Za brojne vjernike, posebice za križonošu koji čeka na ovu čast godinama, istinsko je iskušenje uoči najvećega kršćanskog blagdana Uskrsa predvoditi i pratiti procesiju na putu dugom više od dvadeset kilometara.
Osim što ima snažno vjersko značenje, procesija je vrlo atraktivna i zbog slikovitosti jer duge kolone paraju noć feralima i velikim svijećama. Iza križonoše i pratnje idu pjevači pjevajući stare crkvene napjeve te ostali puk. Zato domaći i strani gosti u sve većem broju pohode Hvar za vrijeme uskrsnih blagdana, a procesija na njih ostavlja snažan dojam.
No možda najdojmljiviji dio procesije odvija se po isteku noći, pred cijelim pukom, kada se posljednjih pedesetak metara ispred same crkve, križonoša zatrči u vjerskom zanosu u svojevrsnom klimaksu i na koljenima završi svoj dugi križni put.
Tradicija procesije ZA KRIŽEN održava se na otoku oko 500 godina, a prvi pisani dokument koji spominje procesiju datira još iz 1658. g. Zanimljivost je da je upravo hvarska procesija ZA KRIŽEN uvrštena na reprezentativnu UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.
Moja reakcija na članak je…