Vodoinstalacije nisu komplicirane, a vodoinstalaterski zanat bi se mogao kod sklonih učenju savladati za nekoliko mjeseci šegrtovanja kod dobrog obrtnika. Set nareznica, malo jača desna ruka, ulje za namašćivanje, kučina, dovod-odvod i sve se vrti oko ventila, cijevi, spojeva. Mislim, vrtjelo se, a onda je tehnološki napredak pokvario zanat. Sad svatko s pištoljem za topljenje plastike i obujmicama upada u zanat. Možda su tek malo zahtjevnije instalacije za centralno grijanje jer uključuju pumpe, struju, izolacije.
Vodo i ostale instalatere se čak i u trulom socijalizmu puštalo da rade bez pretjeranog nadzora nad crno – bijelim svijetom. Hoće li raditi na crno ili polulegalno, ostavljalo se na volju i dogovore lokalaca, što inspektora, što poreznika.
Put od obrtnika do poduzetnika u novom dobu ‘jedine nam i vječne (do EU aneksije) Hrvatske’, širom se otvorio raspadom trulog socijalizma. Mogao si odmah registrirati tvrtku, pod nazivom recimo Domovina i prodavati hrvatski zrak u limenci ili značke kakve danas plenkadija od ministara nosi na reverima.
Neki usponi su teški, posuti trnjem do crvenih zvijezda petokraka, a neki do EU žutih zvijezda petokraka baš i nisu. Još ako se između ambicija i žuto-plave aneksije dogodi i kakav rat, onda se instalaterima centralnog grijanja otvaraju neslućene mogućnosti.
Mogu postati generali, naftaši, vlasnici dvoraca. Jednom vodoinstalateru je to i uspjelo. Samo što nije pametno o tomu govoriti. Jedan lik, časnik Hrvatske vojske je skupio brdo dokumenata, dokaza o trgovini naftom tijekom rata (poznatijeg kod nas kao Domovinskog, drugdje kao rata nastalog kao posljedica raspada Jugoslavije, rata devedesetih, itd) pa je nakon namještaljke s potpisom tajnih službi brzopotezno završio na tečaju meditacije na dvije godine u hrvatskim zatvorima.
Dux Chroatorum, vladarski naslov kneza Trpimira koji je imao sjedište na Klisu, poslužio je u svojoj izvedenici kao naziv naftne tvrtke. Nedavno prodano slovenskom Petrolu pa je Dux Chroatorum podjarmljen slovenskom Duxu, navodno samo na simboličkoj razini. Nije Crodux postao Slodux, nego Petrol.
No, vratimo se na ratnu trgovinu naftom. Znamo da se u svatove ne ide bez onog ‘ bez čega se ne ide’. Ne ide se ni u rat bez goriva. Treći Reich, koji se nije dokopao željezničke linije Berlin-Bagdad, niti došao na blizu naftnim izvorima, svejedno je morao imati gorivo za pogon ratnog stroja. Puno prije stvaranja mračne Zelene agende i izmišljotina o globalnom zatopljenju, Reich je proizvodio svoje e-gorivo. Treći Reich je imao dvanaest nadzemnih tvornica za proizvodnju goriva iz ugljena te dvije podzemne ‘rafinerije’.
Na taj način je zadovoljavao gotovo 50 posto ratnih potreba za gorivom. Ostatak je nekako pribavljao, kupovao, otimao, otprilike kao i Amerikanci danas u Siriji koji se tamo jedino bave pljačkom sirijske nafte (možda upravo one koja je do mađarizacije INE pripadala Hrvatskoj).
Ratnu pripovijest o raspadu eseferjota mogli bismo pratiti kroz priču o državnim (i vojnim) rezervama nafte, kroz analizu dobavnih i distribucijskih pravaca nafte i naftnih derivata. Zalud Krajini, Srpskoj i ‘dragovoljci, bando četnici’ JNA tenkovi, TAM-ovi stopedesetke bez goriva.
Pokretnine bi postale nekretnine i rat bi bio gotov puno prije, nego što jest, da ne bijaše hrvatske opskrbe srpskih tenkova hrvatskom naftom.
Opskrbljivati neprijateljsku vojsku gorivom kako bi mogla ratovati protiv tebe, nije li to suludo? I nije li riječ o veleizdaji? Na prvu jest. No, kao i puno toga što se na prvu čini jednostavno i jasno, tako je i ovo. Niti je jednostavno, niti je na prvu jasno. Priču, a i povijest kompliciraju zapleti koje u scenarij dodaju pisci scenarija po uputama naručitelja povijesti. Ili filma, svejedno. Prvotni sukob čuvara Jugoslavije protiv secesionista bijaše nadograđen ratnim sukobom između Muslimana i Hrvata u BiH. Prijateljske i neprijateljske strane su tako poprimile sposobnost rotiranja. Pa su jednom neprijatelji svatko protiv svakoga, onda dva protiv trećega pa jedan protiv druga dva. Cijelo vrijeme je univerzalna valuta u tom ratu bila nafta.
A svi putevi vodili preko Hrvatske. Pa se naftom plaćalo propuštanje svoje vojske i civila kroz teritorij neprijatelja broj dva, naftom se kupovalo granatiranje neprijatelja broj jedan po položajima neprijatelja broj dva.
O svemu tomu postoje živi svjedoci i dokumenti. Kako zakoni ponude i potražnje funkcioniraju samo u ratu (poslije oligarhije u doba mira kad im je jedini neprijatelj vlastiti narod te zakone namještaju tako da sav profit od ponude i potražnje ide njima), to se u cijeni nafte našlo mjesta za provizije i profite svih vrsta. Navodno i vodoinstalaterske.
Nafta je u ratu bila oružje, kao što je to i novac koji ima potencijal za kupovinu onog što je na prodaju.
Kako je naš današnji standard izravna posljedica svrstavanja bloka kojem pripadamo teritorijalno na stranu protiv Rusa u ratu NATO-a i Rusije na teritoriju Ukrajine, to opet možemo svjedočiti, kako bi admiral Domazet Lošo rekao – svim dimenzijama rata. I funkcioniranju zakona ponude i potražnje.
Otprilike ona količina TrećeReichovih e-goriva s kojima su pogonili svoj nacistički rati stroj, a riječ je o cca pedeset posto potreba, ukrajinskom ratnom stroju dolazi iz Rusije!
Dakle, ruski Lukoil ima svoju rafineriju u bugarskom gradu Burgas. Nafta je išla Iz ruske luke Novorosijsk do LUKOIL-ovog naftnog terminala Rosenets. Terminal i rafinerija Lukoil Neftochim Burgas, koja proizvodi dizel, bili su pod kontrolom ruske tvrtke. Možemo biti sigurni da ni jedna litra dizela, kamo li tanker, nije iz Rusije upućen u LUKOIL-ovu bugarsku rafineriju bez Putinovog znanja i odobrenja. Valjalo je još svladati tek sitnice oko von der Layen i musavih EU birokrata koji su se jogunili s EU sankcijama protiv Rusije, koje su uključivale kupnju ruskog plina i nafte.
Taj posao izbjegavanja ‘zakona, propisa, uredbi i direktiva EU’ je odradila bugarska Vlada. u proljeće 2022., zaobilazeći parlamentarnu zabranu, tajno preko posrednika je organizirala opskrbu oružjem, streljivom i gorivom za ukrajinske oružane snage. Ministar financija Asen Vasilev obratio se upravi LUKOIL-ove rafinerije u Burgasu sa zahtjevom da se višak dizelskog goriva koji nije namijenjen bugarskom domaćem tržištu pošalje za potrebe ukrajinske vojske. Svaki dan je nekoliko vlakova sa spremnicima napunjenim gorivom u rafineriji u Burgasu željeznicom odlazilo prema Rumunjskoj s krajnjim odredištem u Ukrajini. Ta je činjenica bila dobro poznata u ruskom veleposlanstvu, u specijalnim službama, u Vladi Ruske Federacije. To su znali i ruski top-menadžeri bugarske rafinerije.
‘Da je najsiromašnija zemlja u Europi postala glavni dobavljač goriva za oružane snage Ukrajine, rječito svjedoči i još jedna činjenica – od 5. prosinca 2022. zemlje G7 i EU uvele su zabranu pomorskog prijevoza ruske nafte. Iz nekog razloga, za Bugarsku je napravljena iznimka. Štoviše, Sofiji je dopušten izvoz u Ukrajinu “u znak solidarnosti” određenih naftnih derivata proizvedenih od ruske sirove nafte. Prije svega dizel i zrakoplovno gorivo, bez kojih ukrajinski tenkovi ne mogu startati, a borbeni zrakoplovi ne mogu letjeti.’
Naravno, ne ide to tako da LUKOIL prodaje naftu Ukrajini. Sve se odvija preko niza posredničkih tvrtki. Ekskluzivni prodajni zastupnik Lukoila za opskrbu naftom i naftnim derivatima izvan Rusije je Litasco, registriran u Švicarskoj. Pri tomu se odvija i narodno veselje u Bugarskoj – dok je LUKOIL-ova rafinerija u bugarski državni proračun 2021. uplaćivala tek 1,75 milijuna eura, sad je taj komad financijskog kolača za Bugare narastao na 350 milijuna eura.
Tko još zarađuje?
To pitanje je bilo na dnevnom redu sastanka u CIA-i. Direktoru CIA-e Williamu Burnsu su se potužili ukrajinski generali i viši dužnosnici na pohlepu Zelenskoga ‘koji je uzeo veći dio novca ukradenog preko kupnje nafte, nego što je razdijelio generalima’. Tad se radilo o sitnici od tek 400 milijuna dolara. Nakon toga je Burns poslao Zelenskom popis od 35 korumpiranih generala u ukrajinskoj vojsci, ovaj je otpustio tek desetak najbahatijih koji su se po Kijevu vozili u najnovijim modelima mercedesa. Zelenskom naravno nije uskraćena potpora, niti su mu očišćeni računi po otočjima, kao što je pokraden novac iz ruskih deviznih rezervi na Zapadu. Navodno je poskupio prijevoz bijelog iz Kolumbije pa da se čovjeku nađe.
Dakle, Zelenski naručuje gorivo za potrebe NATO ratnog stroja u Ukrajini, račun ispostavlja Amerikancima i EU, ovi plaćaju, dio ide Rusima, dio se gubi kao provizija po generalskim računima po otočjima-poreznim oazama. Vuci siti, a koze na broju? Ne baš, račun na kraju plaćamo mi s ove strane povijesti.
Dolazimo do pitanja – zašto to Putin dopušta? Zašto Rusi opskrbljuju gorivom stranu s kojom je u ratnom sukobu? Je li riječ o veleizdaji top menadžera ili nečem drugom?
Idemo razmišljati. Posao Rusije jest proizvoditi i prodavati naftu, zato LUKOIL i ostale kompanije i postoje. Od toga zarađuju novac s kojim kupuju stvari koje ne proizvode sami, nego oni koji izdaju te valute (euro/dolar). Na taj način umanjuju financijsku sposobnost Zapada u financiranju rata. Također – imaju kontrolu nad isporukom nafte Ukrajini. U svakom trenutku znaju gdje nafta završava i u svakom trenutku tu isporuku mogu umanjiti ili ukinuti. Ukrajina bi naftu nabavljala drugdje, a Rusi bi imali problem s diskontnom prodajom Kinezima i Indijcima koji trenutno bilježe ekstraprofite na rafiniranju ruske nafte i prodaji derivata Europi i SAD-u. S unaprijed ukalkuliranom korupcijom ukrajinskih posrednika u nabavi nafte udaraju na ukrajinski moral.
Ni njemački leopardi, ni američki abramsi ne idu bez nafte. Ruske, saudijske, iranske ili američke nafte – svejedno.
Generali (koji prežive) su poslije bitke najpametniji. Neki i najbogatiji.
