Lako je zaboraviti u ovo doba rata u Ukrajini da je NATO organizacija koja bi trebala omogućiti mir.
Dakle, zašto bi itko postavljao pitanja kada bivši glavni tajnik NATO-a ode u zemlju koja nije u NATO savezu kako bi potaknuo ili uspostavio mir između nje i njenog dugogodišnjeg rivala i susjeda?
To se dogodilo sredinom ožujka kada je bivši glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen posjetio Armeniju — bivšu sovjetsku državu na Kavkazu — pokušavajući pregovarati o mirovnom sporazumu sa svojim susjedom Azerbajdžanom nakon sukoba prije dvije godine.
Ali kada Armenija nije samo članica ruskog šestočlanog vojnog saveza ODKB-a, već predsjeda organizacijom – a bivšeg šefa NATO-a je platila armenska vlada za posjet – to zahtijeva neke odgovore.
Rasmussen to nije spomenuo ni u jednom od intervjua, tweetova i medijskih članaka koje je napravio, nešto što je trebao učiniti čak i kada je njegov transakcijski odnos s ruskim vojnim saveznikom naveden u EU registar lobista.
Budući da nije bio otvoren, bio je neiskren, što ne priliči čovjeku njegova statusa.
Rasmussen je ipak iznenadio mnoge — i pokreće vojsku botova
Ali pravo iznenađenje je ono što je rekao dok su Armenci plaćali. U najznačajnijem medijskom intervjuu svog posjeta, istaknuo je izglede za mir i veličao neosporne ekonomske koristi za narod Armenije ako se s njihovim susjedom potpiše mirovni sporazum.
Također je istaknuo činjenicu da za postizanje tog mira treba riješiti status Nagorno-Karabaha — nepriznate većinske armenske etničke otcijepljene države unutar granica Azerbajdžana.
U tome je on u pravu: bez obzira na to je li Armenija prijatelj Rusije ili nije — a članstvo u moskovskoj Euroazijskoj ekonomskoj uniji i njenom vojnom savezu moglo bi se čitati kao nagovještaj da bi mogli biti bliski — ne mijenja činjenicu da mir s susjedi teže dobrobiti svake zemlje.
Njegov stav da je mir dobar, a ekonomski napredak još bolji izbezumio je ratnike društvenih mreža.
Rasmussena je uskoro napalo, kako je jednom opisao James Jay Carafano iz Zaklade Heritage, “više trolova nego što se ikada pojavilo u Gospodaru prstenova”.
Jedan ga je čak optužio da za njih zapravo radi odnose s javnošću Azerbajdžana. Kad bi samo znali.
Jesu li armenska vlada i dijaspora na putu do raskola?
Ipak, možda je armenska vlada izabrala pravog lobista.
Daleko od toga da moćnoj armenskoj dijaspori u SAD-u i Francuskoj – koja je dugo utjecala na smjer vanjske politike armenske države – govori ono što želi čuti, rekao je kako jest.
Mir i gospodarska suradnja sa susjednim Azerbajdžanom u konačnici su jedini održivi put do boljeg života za siromašne i nedvojbeno napaćene građane Armenije kada alternativa ostaje daljnja izolacija ovisna o Rusiji.
Bivšim sovjetskim promatračima države, poput mene, već se neko vrijeme čini da se putevi armenske države i armenske dijaspore razilaze.
Kao iu mojoj vlastitoj Litvi, prvih nekoliko godina armenske neovisnosti njezini su čelnici dolazili iz dijaspore.
Zatim, nakon što je Armenija dobila rat protiv Azerbajdžana početkom 1990-ih, došli su iz Nagorno-Karabaha, azerbajdžanskog teritorija koji su pobjednički okupirali.
Dok ignorira četiri rezolucije UN-a — koje podržava svaka pojedinačna država NATO-a u uzastopnim glasovanjima — kojima se podupire pravni status regije kao suverenog teritorija Azerbajdžana, dijaspora je dugo lobirala za priznavanje Nagorno-Karabaha pod armenskom okupacijom, koji se također naziva Artsakh, kao samostalna država.
U međuvremenu, Armenija i Azerbajdžan su pošteni i odmjereni
Ali u posljednje dvije godine stvari su se promijenile. Azerbajdžan je vratio većinu Gorskog Karabaha u sukobu 2020. Danas je samo dio ostao pod armenskom kontrolom.
Malo bi se ozbiljnih međunarodnih stručnjaka danas usprotivilo stajalištu da je samo pitanje vremena kada će se ovo pitanje riješiti — iu korist međunarodnog prava.
Nije teško čitati između redaka i zaključiti da Rasmussen samo iznosi zaključak vlastitog klijenta armenske vlade o smjeru putovanja, možda izražavajući ono što je, iz političkih razloga, njima samima bilo teško javno reći.
Doista, vojska društvenih medija koja se obrušila na Rasmussena možda je otkrivala svoju frustraciju što njihova verzija budućnosti Nagorno-Karabaha možda izmiče.
Je li Rasmussen imao pravo što je otišao? Svakako, trebao je biti iskreniji da je ovo plaćeno radno putovanje.
No čini se da je njegov posjet otvorio vrata Jerevanu da s više jasnoće nego prije govori o vlastitom planu: odmah nakon što je otišao, armenski premijer Nikol Pashinyan kritizirao ODKB i tvitao svoje uvjerenje da će biti mirovnog sporazuma s Azerbajdžanom.
Zatim je rekao da “međunarodna zajednica mora snažno podržati ovaj narativ”. Azerbajdžan je odgovorio preko glasnogovornika svog ministarstva vanjskih poslova Aykhana Hajizade, koji je rekao da “teritorijalni integritet i suverenitet moraju prevladati u našoj regiji”.
Bile su to neke od najpravednijih, najodmjerenijih riječi koje su dvije nacije godinama reagovale jedna drugoj u javnosti.
Rasmussen je umjesto toga pozvao na naoružavanje Armenije
Otkako je otišao, Rasmussen je malo promijenio melodiju. Možda ti trolovi iz Gospodara prstenova imaju svoj učinak.
U autorskom tekstu za Project Syndicate, predložio je da EU naoruža Armeniju spriječiti novi sukob s Azerbajdžanom.
EU, naravno, ne može osigurati dovoljno oružja Ukrajini, pa čak ni sebi, ali možda je ta poruka barem umanjila napade na Twitteru.
Ipak, Rasmussen je svakako rasvijetlio iznenađujuću stvarnost da pravi dugoročni saveznik Armenije, htjeli mi to ili ne, mora biti njezin susjed i zakleti neprijatelj, Azerbajdžan.
_Saul Anuzis je litavsko-američki bivši savjetnik litavskog pokreta za neovisnost Sąjūdis i bivši član republikanskog nacionalnog odbora u SAD-u. _
Mi u Euronewsu vjerujemo da su svi stavovi važni. Kontaktirajte nas na [email protected] kako biste poslali prijedloge ili podneske i bili dio razgovora.
Mišljenja izražena u ovom članku su mišljenja autora i ni na koji način ne predstavljaju urednički stav Euronewsa.
