Mirilište je najčešće smješteno na planinskom prijevoju ili na križanju staza, na istaknutom i uočljivom mjestu te obavezno pored puta, a redovito na pola udaljenosti do groblja. Mirilište je onima koji su nosili tijelo bilo mjesto predaha i trenutnoga počinka. Za pokojnika ono je, prema zapisanim vjerovanjima, predstavljalo mjesto definitivnog odvajanja duše od tijela
Mirila su kameni spomenici koji su nastajali u sklopu pogrebne prakse na primorskim padinama Velebita. Usmena predaja kaže da je pojava izrade mirila zabilježena u 17. stoljeću, iako vjerojatno seže i dalje u prošlost, a tradicija je bila živa sve do 1950-ih godina. Danas mirila svjedoče o povijesti i pogrebnim običajima na hrvatskoj obali Jadrana te velebitskom području, ali i šire.
Više o njima rekla nam je Višnja Milanović Radić, teologinja koja se u svom istraživačkom radu njima bavila te je obranila licencijat na poslijediplomskom studiju splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta na temu »Mirila u vjeri i kulturi Starigrada-Paklenice. Povijesni pristup pogrebnom običaju.« Naša sugovornica uvodno će reći da se pogrebna povorka na putu od pokojnikove kuće pa do mjesnoga groblja pokraj župne crkve zaustavljala samo jednom. I to posebno obilježeno mjesto nazivano je mirilište.
Mirila pored staza
– Mirilište je najčešće smješteno na planinskom prijevoju ili na križanju staza, na istaknutom i uočljivom mjestu te obavezno pored puta, a redovito na pola udaljenosti do groblja. Mirilište je onima koji su nosili tijelo bilo mjesto predaha i trenutnoga počinka. Za pokojnika ono je, prema zapisanim vjerovanjima, predstavljalo mjesto definitivnog odvajanja duše od tijela i njezina konačnoga spokoja. Ono što je tijelu grob, to je duši mirilo. Mirilište je zapravo izraz za lokaciju na kojoj se nalazi više mirila.
Višnja Milanović Radić: Najčešći likovni motiv na uzglavnici mirila je križ izveden u brojnim inačicama / Foto LUKA JELIČIĆ
Odmah po zaustavljanju, oni koji su nosili pokojnika polagali su tijelo na prvo slobodno mjesto pokraj drugih mirila na obiteljskom mirilištu. Potom bi uslijedilo stavljanje jednog kamena uz glavu te drugog uz stopala pokojnika, odnosno mjerenje njegove dužine, tj. visine. Vjerovalo se da se u tom trenutku događa dijeljenje duše preminuloga od njegova tijela, koja potom ostaje na kamenu mirila, opisuje Višnja Milanović Radić.
Dodaje kako se samo mirilo dovršavalo kasnije, od nekoliko dana, pa čak i do godinu nakon samoga obreda. Kamenoklesar bi iz neposredne blizine uzimao kamen za obradu te bi oblikovao uzglavnicu, donožnicu i popločanje između njih.
| U Dalmatinskoj zagori običaj očuvan do prije 40 godina
– Običaj pravljenja mirila očuvao se do pedesetih godina prošloga stoljeća. To je vrijeme u kojem stanovnici pomalo napuštaju zaseoke i naseljavaju se trajno uz more. Preseljenje stanovnika je u uzročno-posljedičnoj vezi s promjenom načina privređivanja – umjesto stočarstvom, sve više se bave uslužnim, turističko-ugostiteljskim djelatnostima. No, treba spomenuti da se u nekim drugim krajevima, npr. u Dalmatinskoj zagori, običaj počivanja s pokojnikom na pogrebnim počivalima zadržao čak do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Razloge napuštanja običaja vezanih uz pogrebna počivala u Zagori treba tražiti u institucionalizaciji umiranja i događaja smrti. Naime, danas se više ne umire kod kuće, već u bolnicama i staračkim domovima. Ako netko i umre u vlastitome domu, pogrebna služba se pobrine za tijelo pokojnika i njegovu pripremu za pokop, kaže Višnja Milanović Radić. |
Mir duše preminuloga
S arheološkog gledišta, mirilo je kenotaf – prazan grob. Iako je izgledom identičan grobu, pod mirilom se nikada nije ukapalo pokojnika. A otkud dolazi naziv »mirilo«? Prema ikavskom narječju, izraz mirilo možemo dovesti u vezu sa značenjima »uzeti miru« i »namiriti«.
– Stoga, etimološki gledano, mirilo ima dvojako značenje s obzirom na ono što se događa s tijelom i dušom pokojnika, kao i radnje koje se pritom obavljaju. Na vidljivoj razini je to »uzimanje mire« pokojniku, a »izmiriti« ga znači obilježiti njegovu visinu, odnosno dužinu jer je položen na tlo, postavljanjem kamena uz glavu i uz noge. Na taj bi način oni koji sudjeluju u ovome činu ujedno »namirili dušu«, osigurali bi mir duše preminuloga koja se na mirilu dijeli od tijela. U ovome jednostavnom, a dvoznačnom nazivu, ujedinjen je fizički aspekt gradnje mirila, označavanjem mjere pokojnika stavljanjem kamenja, te duhovna dimenzija obreda – smirivanje duše vezivanjem uz kamenje, opisuje naša sugovornica.
Snimila Višnja MILANOVIĆ RADIĆ
Mirila su se i posebno obilježavala, u narodu je bilo rašireno vjerovanje da se po uklesanim »šarama« na uzglavnici mirila svaka duša razlikuje i prepoznaje svoje mirilo kao ono na koje se treba vratiti.
»Bog ga pomilova«
Osim ponekih rijetkih antropomorfnih likova, rozeta, pentagrama, najčešći likovni motiv je križ izveden u brojnim inačicama: jednostavni, jabučasti, ponovljeni, Andrijin križ, zatim križ upisan u latičasti ili solarni krug.
U traganju za značenjem simbola na mirilima pretpostavlja se da su se neki tradicijski kultni simboli transponirali u kršćansku simboliku, ali i obratno.
Kod manjeg broja uzglavnica pojavljuju se natpisi koji obično sadržavaju ime i prezime pokojnika, godinu njegova rođenja i smrti, a ponekad i kratke molitvene formulacije poput »Boga pomilova« sa značenjem »Bog ga pomilova«. Mirila su nastala kao dio pogrebnih običaja, jer je zaustavljanje na mirilima i samo pravljenje mirila bilo sastavni dio kršćanskog pogreba. Umjesto odlazaka na groblje na godišnjicu smrti pokojnika te na Dušni dan, rodbina bi posjećivala mirilo te ondje ostavljala cvijeće. Zabilježena su i vjerovanja da se duše pokojnih na taj dan vraćaju na mirila.
| Znanstvenici o mirilima
– U znanstvenoj literaturi, prvi poznati spomen o mirilima donosi dr. Ivan Krajač 1934. godine. Mirjana Trošelj, povjesničarka umjetnosti, od početka 1980-ih godina radi na otkrivanju i bilježenju lokaliteta mirila te prikupljanju svjedočanstava lokalnog stanovništva o običaju, a temeljna preokupacija joj je otkrivanje značenja likovnih motiva na mirilima. Njezina dugogodišnja upozorenja za potrebom sanacije i rekonstrukcije mirila polučila su uspjeh 2006. godine, kada su poduzeti prvi zaštitni radovi na nekim lokalitetima. Andrej Pleterski, slovenski akademik, okupio je interdisciplinarni tim znanstvenika koji su svoje spoznaje i rezultate istraživanja prezentirali u prvom zborniku o mirilima “Mirila: kulturni fenomen” (2010.). Etnolog Mario Katić (Odsjek za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru) obranio je prvi doktorski rad na temu mirila. Sve regionalne, ali i europske obredne prakse slične mirilima stavio je pod isti zajednički nazivnik – praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom – donoseći na taj način rješenje za terminološki problem, opisuje Višnja Milanović Radić i rad drugih istraživača koji su se bavili ovom temom. |
Uzglavnice s uklesanim »šarama«
– Također bi izrekli molitvu za pokojne, ne samo u spomenutim prigodama, već i prilikom uobičajenog prolaska pokraj mirila. Općenito gledano, mirila su tretirana kao posvećeno mjesto koje se nije smjelo oskvrnuti – po njima se nije smjelo gaziti, stoka ne smije pasti niti se djeca smiju igrati na njima, a u slučaju da netko uništi mirilo, treba biti kažnjen. Ukratko, u svakome pogledu narod se odnosio prema mirilu kao prema grobu, što možemo gledati kao izričaj kulta pokojnika, opisuje naša sugovornica.
Najpoznatija su mirila južnoga Velebita, i to u mjestima Tribanj, Starigrad-Paklenica te Seline. Od ostalih krajeva u Bukovici i na području Ravnih kotara evidentirani su bilizi, a pogrebna počivala ili počivaljke u Dalmatinskoj zagori.
Snimila Višnja MILANOVIĆ RADIĆ
Najlakše je doći do mirila iznad Kruškovca u Starigradu-Paklenici – lokalitet se nalazi odmah uz cestu. Odatle dalje vodi poučna staza do lokaliteta Opuvani dolac na kojem se nalaze najljepši primjerci uklesanih »šara«.
– No, svaki lokalitet je poseban i dojmljiv na svoj način pa je najbolje preporučiti razgledavanje svih lokaliteta, prvenstveno zbog toga što su sve poučne staze dobro uređene i markirane te nisu odviše zahtjevne za savladavanje, kaže naša sugovornica.
Usmenom predajom moguće je datirati mirila najdalje do 17. stoljeća. Jedinu preciznu dataciju može nam pružiti uklesani natpis s datumom smrti pokojnika na uzglavnici mirila. Kad se radi o mirilima koja nisu označena godinama, ne postoji način da se odredi točno vrijeme izrade mirila. No, pretpostavlja se kako bi ipak takva mirila mogla biti starija od onih s natpisima jer kod velikog broja uzglavnica s uklesanim »šarama« primjećuje se da su njihovi reljefi poprilično plitki.
Što govore istraživanja
– To može ukazivati na dugotrajniju izloženost takvih mirila vremenskim uvjetima, pa samim time i na njihov raniji datum nastanka u odnosu na mirila s natpisima. Inače pojava uzglavnica s natpisima koincidira s vremenom uspostave organiziranoga školstva na starigradskom području. Natpisi se pojavljuju desetak godina nakon otvaranja prve pučke škole u Starigradu-Paklenici, u školskoj godini 1895./1896. Dok jedni znanstvenici smatraju kako se radi o uvezenom običaju uslijed nekoliko valova naseljavanja Vlaha, drugi drže da mirila predstavljaju sintezu oblika nadgrobnih spomenika starosjedilaca te migracionog stanovništva (Bosna i Hercegovina, Dalmatinska zagora) iz vremena turskih najezda pa sve do bunjevačkih migracija, opisuje naša sugovornica.
Također, neki istraživači smatraju da se radi o običaju koji ima pretkršćanske korijene jer su mirila, kad je teren to dopuštao, najčešće bila orijentirana na način da pokojnik na njemu gleda prema istoku, pa ih se povezuje s kultom sunca. Također, vjerovalo se i da se pokojnik na mirilu oprašta od sunca. No, Višnja Milanović Radić ističe da je preduvjet da se pokojniku načini mirilo bio taj da je pokojnik kršten.
– Odatle je proizašao običaj da se nekrštenoj djeci nisu pravila mirila, kaže. No, unatoč tome, nesumnjivo je riječ o običaju u kojemu se spajaju magijska i kršćanska vjerovanja.
– Prema nekim istraživačima radi o ilirskom nasljeđu, što bi ukazivalo na kontinuitet od prethistorije. U nekim drugim promišljanjima pokušalo se mirila dovesti u vezu sa slavenskom pretkršćanskom predodžbom zagrobnoga svijeta. U odabiru položaja mirila uz planinarske puteve neki arheolozi pokušavaju vidjeti poveznicu sa starim rimskim običajem pokapanja pokojnika uz prometnice za koje se vjerovalo da igraju zaštitničku ulogu u odnosu na zajednicu živih, ali i zbog toga što se vjerovalo da na taj način pokojnici nisu izolirani od društva.
Snimila Višnja MILANOVIĆ RADIĆ
Velebitska mirila izgledom jedinstvena
U svakom slučaju, akumulirani elementi različitih kulturnih tradicija, starosjedilaca i migracionog stanovništva iz Bosne i Hercegovine te Dalmatinske zagore iz vremena turskih najezdi pa sve do bunjevačkih migracija, oblikovali su specifičan inventar duhovne kulture toga područja, opisuje Višnja Milanović Radić.
Sličan običaj postoji u Bosni i Hercegovini kod stanovništva islamske vjeroispovijesti koje je također uzimalo mjere visine pokojnika, ali uz pomoć štapa, a ne kamena. Također, u Finskoj, Švedskoj i Estoniji postoji običaj karsikko, a tzv. križ-drvo u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, dok su u Sloveniji zabilježena mrtva počivala.
– U znanstvenoj literaturi navodi se postojanje slovenskih, švicarskih, francuskih i irskih počivala. Sve su to slične obredne prakse zaustavljanja i odmaranje pogrebne procesije s pokojnikom te obilježavanja mjesta njihova zaustavljanja. No, velebitska mirila, osobito ova na starigradskom području, izgledom su jedinstvena, kaže Višnja Milanović Radić.
Uz vjerske korijene, pojava mirila ima i svoj praktični razlog – odmor za pogrebnu procesiju, osobito za one koji su nosili pokojnika od njegova doma u zaseoku na višoj nadmorskoj visini do crkve i groblja na obali. S obzirom na suhozidnu tehniku izrade mirila, to jest budući da vezivni materijal nije korišten pri njihovu postavljanju, ona su podložna propadanju. Njihovi sastavni dijelovi brzo se razmaknu i poruše, osobito ako preko njih prelaze koze, ovce, divlji konji…
– Zub vremena također učini svoje, osobito po pitanju uklesanih šara i natpisa koji se istroše uslijed izloženosti vremenskim (ne)prilikama. No, zahvaljujući združenom djelovanju djelatnika Restauratorskog zavoda u Zadru i Turističke zajednice Starigrada-Paklenice, većina lokaliteta na području Tribnja, Starigrada i Selina je očuvana. Iznimka su dakako ona mirila na lokalitetima koji su doslovno nestali izgradnjom prometnica ili nekih dijelova naselja.
Zanimljivo je spomenuti kako npr. mirila lokaliteta Glavčica nisu »in situ«, već su premještena sa svoje izvorne lokacije i danas se nalaze usred naselja, opisuje naša sugovornica. Govoreći o stavu Crkve prema tom običaju, Višnja Milanović Radić reći će kako je toleriranje običaja više ovisilo o osobnom stavu, raspoloženju ili razumijevanju župnika, a ne o nekoj izričitoj zabrani, jer se u tom slučaju običaj ne bi ni zadržao toliko dugo u narodu.
Stav Crkve prema mirilima
– U svakom slučaju, zabilježbe o mirilima u župnim knjigama, tipa u običajniku župe, za sada nisu pronađene. Jedan od razloga može biti i taj što možda župnici iz opreza pred biskupskim vizitacijama nisu htjeli ostavljati nikakav pisani trag o prakticiranju običaja s magijskim elementima na teritoriju njihove župe. No, iz aspekta liturgijskoga zakonodavstva običaji, obredne radnje i vjerovanja povezana s mirilima spadaju u domenu abususa, odnosno nezakonito uvedenog običaja. Rimski obrednik iz 1893. te onaj iz 1929. godine u odredbama za obavljanje sprovoda kaže: »Što je naređeno od davnine, neka se i drži, koliko se može.« Dakle, stav Crkve prema pučkim običajima, koji se prakticiraju od davnina, je takav da prihvaća i dopušta one elemente i vjerovanja povezana s obrednim praksama koja nisu u proturječnosti s naučavanjem Crkve, opisuje naša sugovornica.
No, u slučaju mirila radi se o problematičnom poimanju zagrobnog života, osobito vjere u uskrsnuće, pa moramo ustvrditi kako su neka vjerovanja povezana s mirilima protivna crkvenom nauku.
– U ono vrijeme službeni stav Crkve vjerojatno bi bio takav da bi mirila bila zabranjena, no iz svjedočanstava kazivača znamo da su neki svećenici dopuštali izradu mirila, dok se jedan manji broj takvoj praksi protivio. Možemo samo nagađati da je nadležna crkvena vlast tolerirala mirila upravo zbog bojazni da narod ne bi tolerirao njihovu zabranu i ukidanje. U konačnici ipak trebamo imati na umu da mirila nisu dokinuta odredbom mjesnog ordinarija ili Kongregacije za bogoštovlje, već ih je napustilo samo stanovništvo zbog promjena u načinu života i privređivanja, zaključuje Višnja Milanović Radić.
