Proteklog vikenda u Londonu održana je 168. utrka između veslača Oxforda i Cambridgea. Slavna utrka, od Engleza jednostavno nazvana The Boat Race, i ovog je puta okupila osmoricu veslača i po jednog kormilara u svakom čamcu, stotine tisuća gledatelja na obalama Temze, milijune uz TV ekrane, a među svima njima jednu od ne baš nevažnih uloga odigrao je i jedan Hrvat.
Marko Banović, naš olimpijac iz Barcelone 1992. i Atlante 1996., ali i jedan od bivših studenata Cambridgea te sudionik, štoviše i pobjednik tradicionalne utrke u 1995., sada je bio jedan od trenera posade sa svog nekadašnjeg sveučilišta. I, nimalo manje važno, 28 godina nakon što je pobijedio kao jedan od veslača u čamcu, sada je upisao novu pobjedu.
Nama je, pak, posljednjih godina poznatiji kao pomoćnik Nikoli Braliću u radu s braćom Sinković, a upravo je zbog toga i dobio poziv iz Londona.
– Ovo mi je bila prva godina da sam tamo išao u ovakvom aranžmanu – počinje Banović.
– Jedan od legendi Cambridgea je Donald Legget, čovjek koji je veslao za njih još 1964., ali je od tad svake godine bio uz posadu, kao pomoćni trener, savjetnik, što god treba i svakako je klupska legenda. On je pratio moj rad sa Sinkovićima i pogotovo one godine kada Bralića nije bilo, i prošlog me ljeta zvao i pitao hoću li doći pomoći.
Glavni i stalni trener Cambridgea je Rob Baker, ali od prošle jeseni u Banoviću je dobio desnu ruku.
– Od rujna sam svaki mjesec išao po tjedan dana u London jer tada je počela selekcija veslača. Njih tamo ima, naime, 30-ak koji konkuriraju za osmerac pa je trebalo izabrati ih, posložiti, pomoći da se izgrade kao momčad… Iskreno, na početku je to bila tanka priča, jer inače u posadama i Oxforda i Cambridgea zna biti međunarodnih veslača, reprezentativci drugih država, ali ove godine su kod nas bili sve dečki sa sveučilišta.
Nije, dakle, situacija u startu obećavala puno, no protekle nedjelje upravo su Svijetlo plavi, kako je nadimak Cambridge (Oxford je Tamno plavi), slavili svoju četvrtu pobjedu u posljednjih pet godina.
– Posljednja dva mjeseca imali smo svakog vikenda simulacije utrke, s posadama drugih sveučilišta koje su glumile Oxford. I imali smo jedan dobar nastup pa jedan lošiji pa jedan jako loš i jako je pao moral u posadi. Trebali smo im opet vratiti samopouzdanje jer fizički su dečki to što jesu, ne mogu iz svoje kože, ali govorio sam im da je i u Kataru Brazil imao 11 zvijezda, a Hrvatska jednu i pol, ali mi smo bili momčad, a oni nisu i zato smo ih dobili – otkrio je Banović kako je “pumpao” samopouzdanje u veslače Cambridgea, koji su prije utrke bili etiketirani kao papirnati autsajderi.
– Oxford je na papiru bio favorit i puno bolji, ali i najbolje ekipe imaju svoju neku slabost, pa i Sinkovići recimo, nešto u čemu nisu najjači i prije ili kasnije to se pokaže. Na nama je bilo odraditi svoje najbolje što možemo i čekati priliku. I tako je i bilo.
Priliku je dala zapravo rijeka Temza u suradnji s kormilarom Cambridgea.
– Temza je zeznuta, jer ide prema oceanu, ali dva puta dnevno zbog plime, ocean ulazi u rijeku i mijenja struju na jednom dijelu. Boat Race se vesla uvijek kad je plima, tako da se vesla uzvodno, a zapravo te voda tjera nizvodno.
Zato taktiziranje i traženje idealne plovne linije zna biti zeznuto. No, Banović je imao savjet sa svog kormilara…
– Oxford je dobio bacanje novčića pa je izabrao povoljniju stranu na startu, a rekao sam malom Parishu, čiji je otac inače veslao sa mnom 1995., da malo poslije starta odvede čamac u mirne vode, prema obali kod Craven Cottagea, stadiona Fulhama.
Mirne vode u teoriji inače znače i sporije vode, zbog slabijih riječnih struja. Dakle, to nije nešto što je poželjno.
– Tako je, to je bio potez izvan svih standarda jer uvijek se traži najbrža putanja. Zato su se i svi reporteri čudili tom potezu. Ali, kako je puhao vjetar time smo malo ušli u zavjetrinu i stabilizirali čamac i našli svoj ritam, pa smo to iskoristili i od četvrtine čamca zaostatka došli do tri četvrtine čamca prednosti.
Kockanje se isplatilo, a iako to nije bilo ni blizu gotove utrke – jer sve se zbivalo nakon prvog kilometra od ukupno čak skoro sedam, koliko je utrka dugačka – ipak je taj manevar na Banovićevu sugestiju donio presudnu prednost.
– To je omogućilo našem kormilaru da malo kasnije agresivno “uzme vodu” i da uđemo cijelim čamcem ispred Oxforda, a poslije toga se teško vratiti. Ne toliko fizički koliko psihološki, jer veslaš, veslaš, a ne vidiš gdje je drugi čamac, čuješ samo njihova vesla. Pokušavali su oni napasti, radili promjene tempa, ali naši dečki su ih uspjeli odbiti.
I tako sve do cilja. Inače, Banović smatra da je osim mudre taktike, pobjedu zapravo donio povratak nekadašnjeg cambridgeovskog zaveslaja.
– Da, opet smo vratili taj zaveslaj koji je početkom 1990-ih stvorio Harry Mahon, legendarni novozelandski trener koji je 1993. pobijedio s Cambridgeom iako je Oxford u svojoj osmorci imao trojicu zlatnih olimpijaca iz Barcelone, uključujući legendarnog Matthewa Pinsenta. Taj Mahonov su zaveslaj zadržali kasniji treneri, no osjetio sam da se sada taj zaveslaj svejedno izgubio. Rekao sam zato Robu Bakeru da ga moramo vratiti i s tim smo počeli od prvog dana, tako da ja osobno u tome vidim svoju najvažniju ulogu, da sam pomogao vratiti taj stari zaveslaj.
Mahon i njegov tečan zaveslaj, koji preferira tehničku izvedbu u odnosu na agresivnost i snagu, kasnije su donijeli Englezima olimpijsko zlato u osmercu u Sydneyu 2000. Dakle, baš u onoj utrci u kojoj je slavna hrvatska osmorka osvojila broncu.
– Mahon je bio revolucionaran trener, i ja sam došao na Cambridge u njegovo vrijeme pa sam i ja prihvatio taj njegov zaveslaj, makar to tada nije bila lagana transformacija. Jer tada sam već bio praktički gotov proizvod, kompletan veslač, olimpijac, finalist SP-a, pobjednik Svjetskog kupa… Mislio sam da ništa novog više ne mogu naučiti, ali kada sam vidio kako njegovi čamci tako lako plove, jer svi veslači rade tako jednostavnu stvar, koja ispada tako dobra, potpuno sam se otvorio toj tehnici zaveslaja te promijenio svoj stil.
I nije to utjecalo samo na Banovića, već i na Ninoslava Saragu, s kojim je bio 1996. u olimpijskom finalu dvojca bez kormilara. Dapače, u priču se “uhvatio” i Nikola Bralić, njihov tadašnji trener.
– Kako sam još studirao, Saraga je dolazio kod mene na Cambridge trenirati, a Bralić nas je htio u Zagrebu. Na kraju je i on došao ovdje, bio mislim dva puta po mjesec dana, a kasnije mi je priznao da mu je taj period u Engleskoj otvorio oči za puno stvari – priča Marko.
– Jer, Brale je bio uspješan sa mnom i Saragom, i neki se treneri znaju tu zatvoriti misleći da je dovoljno to što znaju i imaju. Ali, Bralić je oduvijek trener koji voli učiti, koji uvijek teži nečem novom i kad je vidio kod mene nakon Cambridgea da veslam drugačije, ali da je to dobro, svidjelo mu se i bio je spreman prihvatiti nešto novo. I sve to zajedno je mislim čak imalo utjecaja na sve ovo što je Bralić stvorio posljednjih godina s braćom Sinković.
Bio je i Banović tu kao asistent, te također bio dio te čudesne priče Sinkovića i Bralića, optočene medaljama, uglavnom zlatnim. No, nikada Banović nije pomišljao o trenerskim vodama kao svom primarnom zanimanju.
– Ma, ja imam 55 godina. Nije sad to puno, skupilo se tu i iskustva i znanja nešto uz Bralića, ali ja sam školovani arhitekt, imam svoju firmu od koje živim, a nisam školovani trener, završio sam samo ovu našu olimpijsku akademiju. Ja nikada nisam mislio biti trener, niti me to privlačilo, ali sam osjetio to nešto trenersko u sebi kad sam počeo učiti vlastitu djecu veslati. Shvatio sam da imam to u sebi i da mi ide dobro. No, problem kod mnogih sportaša, a bio je to i moj problem, jest da kada odu u trenere i dalje razmišljaju kao sportaši. A to nije isto, jer trenerski posao nije samo teoretsko znanje, već tu treba puno više, ponajviše biti psiholog, pogotovo u većim ekipama, osmercu ili u nogometu sa 15-ak igrača u momčadi.
Kako god, ni dobar posao s Cambridgeom nije mu promijenio stav.
– I njima sam odmah u startu rekao da ne znam koliko im mogu pomoći i koliko koristiti, pa sam tražio samo da mi pokriju troškove, nije me zanimao novac u toj priči jer uostalom i s Bralićem i Sinkovićima radim kao volonter. Ovo je bio način da pokušam dati nešto natrag klubu i da vidimo kako će proći. Nismo sada ništa dogovarali za dalje jer sve je još friško, još oni u Londonu slave pobjedu, a ionako više nemaju nekih aktivnosti do jeseni i novog početka, pa imamo vremena – podvukao je Marko Banović.
Related articles
