Zaleđe mu je (bilo) jako. Prvo mu je član Uprave na odlasku poslovno iracionalno produljio i poboljšao ugovor, a onda je preko snažnih saveznika u vladi Mirka Barišića dobio befel: “Ma pusti Šimića, miran si…”, na što je ovaj nakon poraza u Puli otvorio front prema novom članu Uprave, što je kasnije i pojačavao, docirajući mu da mu je radni doseg Omladinska škola i skautska služba, a ne njegova svlačionica.
– Ja sam šef! – praktički je Čačić poručio Šimiću, pokazujući drugi spektar svoga karaktera.
No, čini se da snaga Dinamove “sile Osovine” opako kopni. Šimić je mudro zaključio da ide u skeniranje i stvaranje svojih vizija, i da klubu ne trebaju (javne) bitke, kako bi u miru osvojio naslov, a Čačić s druge odlučio sebe sam potkopati i nasapunati si klupu. Dok je u odijelu sportskog direktora odradio prilično suspektan zimski mercato, imao je zaleđe svojih rezultata, koji su briljantnom pobjedom nad Hajdukom došli praktički na centimetar od naslova. Nakon toga, međutim, Čačić je napravio klasični “salto mortale”.
Pet bodova u pet kola. Od mogućih 15, to je trećina, samo 33,3% osvojenih bodova, i to u dvobojima protiv Osijeka, Šibenika, Istre 1961, Rijeke i Gorice. Malo? Za momčad koja vrijedi 100 milijuna eura i koja raspolaže budžetom od 60 milijuna eura, koja kupuje igrače za dva milijuna eura da bi mu sjedili na klupi, definitivno premalo.
– I ja bih bio miran da znam kako me čeka otpremnina od otprilike 1,5 milijuna eura bruto – javio se nakon turopoljskog čemera jedan hrvatski trener, cinično komentirajući još jednu plavu slagalicu strave.
Za koju je Čačić alibi našao u umoru i ozljedama. Samo za podsjetnik, isti je Dinamov trener u jeku zimskog prijelaznog roka izjavio da mu je roster dovoljno širok. Pa nije ušao u utakmicu za Brekala i Belju, da bi u Velikoj Gorici, u sudačkoj nadoknadi, kada Dinamo, valjda, lovi pobjedu, u igru ubacio 16-godišnjeg debitanta, koji je još prekjučer igrao za kadete.Toni Majić sigurno je zamišljao malo drukčiji debi, no nije dijete krivo…
Nema spora da Ante Čačić od prosinca do danas ima posla preko glave. Uz vođenje brige o prvoj momčadi, on ujedno obavlja i razgovore, pregovara oko ugovora, vjerojatno i gleda potencijalna pojačanja, informira Upravu… No, ako analiziramo oba spektra njegova djelovanja, koja je objeručke prihvatio i ne da nikome da im se približi, Čačić izgleda kao čovjek koji teško balansira obje funkcije.
Kao trener, momčad je ovo proljeće uz taj bljesak u derbiju neprepoznatljiva, umorna, neefikasna, sita, bezidejna i kao takva opako prosipa bodove (manje od 50% gostujućih pobjeda ove sezone!), a kao sportski direktor, primjerice, dovede perspektivnog Perkovića iz Istre za više od dva milijuna eura, koji sjedi na klupi dok mu stopera igra Theophile, čovjek na odlasku iz kluba. Čovjek bi pomislio da trener i sportski direktor nisu baš na valnoj duljini. Uglavnom, jaka potpora klupske “sive eminencije” rapidno se troši. Stoga odsad nadalje Čačić igra kvalifikacije. A svako izlijetanje na zavoju do kraja sezone, bit će – fatalno.
Related articles
