Dok građanima najavljuju ambiciozne pakete mjera kojima Europu već do 2030. žele učiniti klimatski neutralnom, čelnici Europske unije ne libe se učestalo koristiti privatne avione za svoja brojna poslovna putovanja.
Štoviše, prema putnim nalozima, u koje je uvid dobila redakcija portala Politico, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel privatnim se avionom poslužio za čak 72 od ukupno 112 poslovnih putovanja. Ironija kao da ne može biti veća ako se u obzir uzme da su među putovanjima na koja se šef Europskog vijeća zaputio privatnim zrakoplovom bili i klimatski summiti u Egiptu i Glasgowu na kojima je Michel sudionicima naglasio potrebu “odlučnih i ambicioznih mjera u borbi protiv klimatskih promjena”.
“Klima nam drži revolver na sljepoočnici”, poručio je iz egipatskog resorta Sharm el-Sheikh, u kojem se u studenome održao COP27, sudionicima koji su, za razliku od čelnika Europskoga vijeća, zbog prirode same konferencije vodili računa da u Egipat otputuju ekološki prihvatljivijim komercijalnim letovima.
Vrijedi napomenuti kako mu se u privatnom avionu za Egipat pridružila i šefica Komisije Ursula von der Leyen koja zbog prenatrpanog rasporeda rijetko kad uspijeva koristiti zelenija prijevozna sredstva, kako objašnjava njezin glasnogovornik Eric Mamer. “Treba naglasiti da su Michel i von der Leyen sa svojim timovima putovali jednim zrakoplovom, zbog čega su u danim okolnostima pokušali optimizirati putovanje i smanjiti ugljični otisak”, stoji u objašnjenju.
Prema podacima nevladine organizacije Transport & Environment, privatni avion po satu leta emitira dvije tone ugljikova dioksida, što znači da je u pet sati putovanja prema egipatskom resortu Sharm el-Sheikh EU dvoje čelnika EU prema konzervativnoj procjeni emitiralo čak 20 tona CO2. Usporedbe radi, prosječni Europljanin godišnje emitira samo sedam tona ugljikova dioksida.
No, upravo tim Europljanima Komisija najavljuje vrlo rigorozne pakete mjera kojima ih želi motivirati da na svojim putovanjima što rjeđe koriste avion kao prijevozno sredstvo, zbog čega se mora postaviti i više nego očito pitanje – smatraju li europski dužnosnici da za njih vrijede neka druga pravila igre?
Related articles
