Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin u ponedjeljak, 27.ožujka otvorila je 3. Dane pasionske kulture u Solinu u Domu kulture Zvonimir, manifestaciju posvećenu duhovnim i pasionskim temama u književnosti, glazbi i likovnoj umjetnosti. Priliku za otvoriti ovogodišnje Dana pasionske kulture u Solinu dobio je fotograf iz Jelse, Paulo Bunčuga sa svojim izložbom fotografija ‘Za križen’ s hvarskih noćnih procesija koje fotografira preko 20 godina.
GALERIJA
Još od srednje škole Paolo se bavio dokumentiranjem jelšanskih običaja te je upravo procesija “Za Križen” odigrala veliku ulogu u njegovu daljnjem bavljenju fotografijom. Naime, svake godine fotografi iz raznih novinskih agencija su redovito izvještavali o procesiji te su se isti filmovi, koji su u njegovim očima bili predragocjeni, već nakon nekoliko dana bacali jer su poslužili novinarskoj svrsi.
Iako je godinama davao vizitke i ostavljao adrese svim fotoreporterima, da mu udijele filmske role koje se ionako bacaju kada vijest zastari, nikada nije dobio ni jedan film, iako su svi obećavali pa čak i urednici dnevnih novina i časopisa. Uvidjevši da mu nema druge nego se uhvatiti ozbiljnije fotoaparata, uspio je do danas sačuvati u slikama ovo blago hrvatske baštine koje se neprekidno odvija iz godine u godinu.
Veliku čast nošenja ferala u procesiji i pjevanja Gospina plača zamijenio je samozatajnim fotografiranjem ove pučke pobožnosti te ju je tako jedini sačuvao za buduće naraštaje.
Related articles
“Još od srednje škole nosio sam feral, pjevao tj. odgovarao sam Gospin plač. Ali fotografija mi je uvijek bila draža, jednostavno me vukla pa sam se prebacio na fotografiju i svaku godinu nastojim zabilježiti procesiju. Negdje stojim sa strane da što manje smetam ljudima i procesiji i fotografiram lica, izražaje na licima ljudi u procesiji”, kazao nam je Paolo.
Na crno-bijelim fotografijama nema mobitela
Većina njegovih fotografija je crno-bijela iako ima i onih u boji. Upitali smo ga zbog čega su mu srcu više prirasle upravo te crno-bijele.
“Draža mi je crno-bijela fotografija jer je crno-bijela fotografija autentičnija. Pokazuje osjećaje i više si usredotočen na samu fotografiju kada je crno-bijela. To su starije fotografije i na njima nema mobitela, možeš vidjeti izražaj lica ljudi umjesto danas kada fotografiraš ljude vidiš mobitel ispred face.
Na crno-bijelim fotografijama nema mobitela, imaš baš ljude, vidiš lica, vidiš izražaje, a sada ispred tih lica vidiš mobitele jer ljudi ispred svojih lica drže mobitele tako da zapravo fotografiraš mobitele”, govori nam Paolo te pojašnjava zašto je već duže vremena pokušavao dogovoriti izložbu svojih fotografija baš u gradu Solinu, a sada je napokon to i uspio.
“Od 2020. godine pokušavamo dogovoriti moju izložbu ‘Za križen’, ali tada je došla je korona i sve zaustavila, usporila. I evo sada, kada je nadam se ta pandemija završila, smo se uspjeli dogovoriti i izložba je stigla u Solin. Imao sam želju da moja obitelj iz Solina vidi ove fotografije i to se sada ostvarilo”, govori nam Paolo čija je majka djevojačkog prezimena Žižić, iz Zvonimirove ulice, centra Solina.
Osim njegove obitelji, Paolo je radostan što će i šira javnost moći vidjeti njegove fotografije i barem na kratko moći doživjeti procesiju ‘Za križen’ koja se održava svake godine već više od 500 godina, a koja je od 2009. godine na UNESCO-voj listi nematerijalnih dobara svjetske baštine.
Paolove fotografije je i Ministarstvo kulture koristilo za stavljanje ove velebne procesije na popis svjetskih nematerijalnih kulturnih dobara pri UNESCO-u, te su kao takve doprinijele populariziranju ove hvarske i hrvatske višestoljetne baštine.
Povijest procesije
Za samu procesiju se ne zna vrijeme kada se je počela održavati, no prvi pisani dokument o tome datira pod nadnevkom 16. veljače 1658. gdje se u aktima vizitacije biskupa skupa Milanija (koji se čuvaju u hvarskom arhivu) govori o procesiji koja je, kako piše u dokumentu, “Stari običaj u Jelsi” (antichia consuetudine di questo luoco di Gielsa), te se postojanje same procesije zasigurno pomiče unatrag barem za jedno stoljeće, odnosno u sredinu XVI. st. Naravno da je kroz stoljeća Procesija bila nadopunjavana i skraćivana što se tiče liturgije, napjeva, putova i sl., ali procesija “Za Križen” koju kao takvu danas i poznajemo zasigurno se nije mijenjala već dugo vremena.
U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak iz mjesta Jelsa, Pitve, Vrisnik, Vrbanj, Svirče i Vrboska povorka vjernika predvođena članovima bratovštine i ključnom figurom – križonošom kreće na procesiju kroz noć osvijetljenu tek voštanim svijećama, popraćena vjerskim pjesmama.
Biti križonoša na Hvaru velika je čast. Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam odabire, a čine je: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), 8 i više, čak do 30-ak nosača svečanih fenjera (ferala), dva pratioca križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i još 3-4 pjevača koji pjevaju (“odgovaraju”) responzorij.
Križonoša cijelu noć nosi križ iz svoje matične župe kroz okolna mjesta na svojevrsnom križnom putu, da bi se u zoru križ svečano vratio opet na mjesto polaska procesije. Za brojne vjernike, posebice za križonošu koji čeka na ovu čast godinama, istinsko je iskušenje uoči najvećega kršćanskog blagdana Uskrsa pratiti procesiju kroz noć na putu dugačkom više od dvadeset kilometara. Cijelim putem, uz molitve, osobito su dojmljivi arhaični napjevi karakterističnog načina intonacije, koje izvode poznati „kantaduri”, a koji noćnoj povorci daju ozračje puno mistike. Centralna vjerska pjesma zapravo je interpretacija srednjovjekovnoga pasionskog teksta Gospin plač u formi dijaloga.
No možda najdojmljiviji dio procesije odvija se po isteku noći, pred cijelim pukom, kada se posljednjih pedesetak metara ispred same crkve, križonoša zatrči u vjerskom zanosu u svojevrsnom klimaksu, čime završava procesija „Za križen”.
Ovaj tradicijski običaj jedinstvena je nematerijalna baština u svijetu i stoga ju je prepoznao UNESCO, no za Hvarane je to ukorijenjena tradicija kojoj se pristupa s otvorenim srcem i dubokim poštovanjem, a za putnike namjernike sudjelovanje u procesiji prilika je da se barem na trenutak osjeti ovo jedinstveno duhovno putovanje u povijest koje se na Hvaru pobožno štuje pet stoljeća.
Nema te titule ni diplome do fotografije s križon u rukama
I sam Paolo nam ukratko objašnjava tijek procesije ‘Za križen’.
“Procesija uvijek započinje uvečer na Veliki četvrtak, te nakon završene propovijedi župnika, oko 22 sata, procesije iz mjesta: Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja, Vrboske i Jelse kreću na svoj put, u smjeru kazaljke na satu, te tako tijekom noći posjete sve okolne župe koje sudjeluju u ovom hodočašću. Sama procesija traje oko 8 sati i duga je otprilike 22 km, a završava dolaskom u matičnu župu oko 7 ujutro. Glavna osoba svake procesije je križonoša, koji sam bira pratnju, a križonoša se bira iznova svake godine. lako se trenutno u svim mjestima zna u nekoliko godina unaprijed tko kada nosi Križ, u Jelsi popis križonoša seže do 2054. godine”, kazuje nam.
GALERIJA
Prisjeća se rado Paolo i procesije prije 10 godina kada je i sam dobio priliku i čast – nositi križ.
“Čekao sam 20 godina za nositi križ. Nije uvijek tako bilo da se toliko čeka. U 80-ima se nije ni znalo tko će dogodine nositi križ već bi se to saznalo zadnjih par mjeseci. Pok.don Božidar Medvid je pokrenuo inicijativu da se ubuduće za tko će nositi križ jer su se dogodile situacije da se nije znalo tko će nositi križ, a jednom ga i sam on nosio jer ga nije imao tko nositi. 1987. don Božidar je nas djecu okupio u crkvenoj dvorani i nakon propovijedi zavikao: ‘Tko će nositi moj križ?’ i mi, djeca smo se jednostavno počeli javljati. Kada sam ja vidio kada će me doći red rekao sam ‘Ja ću biti starac od 30 godina, tko će mi tada nositi križ’, prisjeća se Paolo koji je svoj red dočekao 2007. godine kada je nosio jelšanski križ.
Godine i godine čekanja, sada već i desetljeća, za biti križonoša na jednu noć, čast su i uspomena za cijeli život. Nešto neprocjenjivo i neopisivo.
“Te 2007. godine kada sam nosio jelšanski križ mi je bilo najljepše iskustvo u životu. Veliko iskustvo. I mogu vam otvoreno reći da i drugi križonoše kažu, a neki od njih imaju brojne titule i doktorate, svi oni su najviše ponosni na tu diplomu, tu titulu i fotografiju gdje nose križ”, potvrđuje nam Paolo važnost uloge križonoše.
‘Za križen’ moraš biti doma
Za kraj našega razgovora, zanimalo nas je što je to što on doživljava svake godine iznova posebno i jedinstveno u procesiji ‘Za križen’.
“Mi živimo za tu procesiju, čak su nam prigovarali da je slavimo, ali to nije slavljenje to je zahvala, poštivanje nečije muke da bismo mi došli do Uskrsa.
Posebnost procesije je ta da je utkana u naš otočki DNK te mi je teško drugima objasniti njenu prisutnost i značaj u našem životu. Nama, većini otočana, Velika sedmica znači više nego svi drugi dani u godini. Za te dane dolazi se iz daleke Australije i Amerike, preko cijele Europe i Azije, svi koji žive van otoka dolaze u svoju matičnu luku da budu sa svojima i da isprate svoj križ. Ljudi će radije potrošiti svoje slobodne dane i godišnji na ove svete dane Velike sedmice, nego primjerice na ljetni odmor. To je jedini dan u godini kada se svi vraćaju doma, iz daleke Australije, Amerike,… ‘Za križen’ moraš biti doma”, poručuje Paolo te nastavlja:
“Nama je Velika sedmica sve, s njom se rađamo i s njom umiremo, a ići za svojim križem je nešto toliko posebno da kad završi jedva čekaš drugu godinu kad ćeš opet u procesiju “Za Križen”. Posebno mi je dojmljivo pjevanje dvojice kantadura koji pjevaju ‘Gospin Plač’ tijekom noći, a kulminacija svega i najemotivniji prizor jest to kad se križonoša pred ciljem, zadnjih 30 metara zatrči preko pjace prema svećeniku u susret. Grobna tišina, čuje se samo trk križonoše i vjetar u bijeloj tuniki, nešto od čega ti se stegne grlo, a većinu ljudi preplave emocije”.
Moja reakcija na članak je…
