Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli su brojni branitelji i civili, među kojima su i zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro te na Sajmištu, zapovjednik vojne policije, Alfred Hill.
Na Trpinjskoj cesti, pokušavajući prići poginulom zapovjedniku Blagi Zadri, u Kupskoj je ulici poginuo i Zvonko Mlinarić – Špenac. U silovitom naletu neprijatelja, na suprotnome dijelu grada nije ostala pošteđena ni Mitnica. Jedan od branitelja Mitnice koji je izgubio život taj dan bio je i Josip Gelo, među bliskim prijateljima poznatiji kao Šef, a u prigradskom naselju Lužac poginuo je mladi Pero Vidaković. U kalendaru, krvavim će slovima ostati zapisano kako su toga dana poginuli i Stjepan Ferinac, Josip Bajić, Marko Brač, Mato Kelić, Luka Miličević, Zlatko Palahinjak te brojni civili.
Tog strašnog 16. listopada 1991. u centru grada poginuo je još jedan pripadnik vojne policije – Željko Mijatović, suborcima poznat pod nadimkom Gumeni.
Željko Mijatović rođen je 3. lipnja 1950. godine u Vukovaru kao jedino dijete Veronike rođ. Bukor i Ilije Mijatovića, a iz drugih brakova svojih roditelja, imat će još tri polusestre. Nakon osnovne škole, Željko je pohađao srednju, prometnu školu, pa je na odsluženju vojnog roka u bivšoj državi raspoređen u auto jedinicu u Mariboru, Republika Slovenija. S obzirom na to da je u djetinjstvu bio jako mršav, a pecanje je jako volio, Željku će “prišiti” šaljivi nadimak “Keder” koji će u punoljetnosti zamijeniti nadimkom “Gumeni”.
Oni koji su ga poznavali s osmijehom su ispričali kako je taj nadimak “zaslužio” hrabro sparingujući u ringu s boksačima teške kategorije, a pri tome je, ipak, “preživio”. Nakon povratka iz tadašnje JNA, zaposlio se u vukovarskom poduzeću Vuteks, potom je radio u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Semperit, da bi godine 1984. kupio kamion i otvorio vlastiti obrt.
Godine 1979. Željko Mijatović oženio se Dušankom Jović, koja im je godinu dana kasnije rodila sina Darka te godine 1984. i drugog sina, Damira.
Opisujući Željka, njegovi voljeni spomenuli su kako je osim ribarenja obožavao kampirati na Dunavu, da bi rado zaigrao šah, a u slobodno vrijeme kuglao s prijateljima: “Bio je pošten čovjek, emotivan, vrlo pažljiv, spreman pomoći svakome tko bi mu se obratio. Do obitelji je držao iznad svega, a sinovima Darkom i Damirom osobito se ponosio, tvrdeći kako će obojica biti dobri i visokoobrazovani ljudi. I grad… Željko je volio svoj grad… “.
Već pri prvim naznakama ratnih sukoba, Željko se u svojoj Mjesnoj zajednici stavio na raspolaganje obrani Vukovara. U rujnu 1991. postao je pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG, a početkom listopada, kao hrabar i pouzdan ratnik i iskusan i iznimno vješt vozač kamiona u najtežim ratnim uvjetima, postat će pripadnik vojne policije. Njegovi suborci ispričat će kako je često pod kišom granata prevozio ljudstvo i opremu na najisturenije položaje, a pri odlascima u različite akcije, sam se javljao kao dragovoljac.
Dana 16. listopada započeo je jedan od najžešćih napada na Vukovar. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. Potom su krenuli tenkovi i pješaštvo. Branitelji su pružali očajnički otpor agresoru, a ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć.
Ivica Arbanas, jedan od zapovjednika grada, između ostaloga je rekao: “Iako premoreni od cjelodnevnih borbi, ostatak dana i večeri morali smo iskoristi za učvršćivanje napadnute crte bojišta. Ivan Anđelić – Doktor i ja krenuli smo u večernjim satima iz Općine prema Radničkom domu, pa dalje do raskrižja zgrada sa svodovima, kamionom koji je vozio Željko Mijatović – Gumeni. Tu su nas dočekali Ivica Franić – Srna i ostali vojni policajci s prikupljenim ljudima za popunu crte bojišta kod Vatrogasnog doma jer je te položaje ostalo čuvati samo nekoliko ljudi…”.
Ranko Mugoša, Željkov suborac iz vojne policije i prijeratni prijatelj, ispričat će:
“Te kobne večeri, nakon jedne akcije, spustili smo se niz Kraševu ulicu i došli u centar grada, kod tzv. svodova. Tamo je Željko ili Gumeni, kako smo ga svi zvali, upravo parkirao kamion pored caffe bara Remi. Odjednom, začuli smo poznati zvuk i znali smo kako će uskoro uslijediti eksplozija. Požurili smo prema ulazu u nekadašnju trgovinu Varteks koja se nalazila sa suprotne strane ulice. Ispred Gumenog smo bili Josip Belobrajdić – Brzi i ja, a on nam je, sjećam se kao danas, rekao da ne žurimo toliko. Nas smo dvojica već uletjeli u Varteks kad je granata udarila u cestu ispred trgovine. Nas je detonacija odbacila daleko naprijed, nekoliko naših suboraca, vojnih policajaca, koji su ostali vani, lakše je ranjeno, a Željko, nažalost, teško. Sav je bio izrešetan gelerima, preminuo je do bolnice…”.
Isti događaj, opisat će još jedan od vukovarskih vojnih policajaca, Zdravko Radić:
“Kad smo se nas desetak pješice spustili sa Sajmišta u centar grada, kod trgovine Varteks, Gumeni je tamo upravo stigao kamionom. Vrlo kratko nakon što je izašao iz njega, pedesetak metara od nas pala je granata. Bilo je to uvečer, kasno, već se odavno smračilo. Ja se zvuka ne sjećam, samo toga kako je u noći najednom bljesnulo, a staklo se počelo raspitati po nama. Oko nas je bilo puno prozora i velikih izloga različitih lokala, stakla na njima su već bila odavno popucala, no ostaci su nas zasuli kao noževi… Frcalo je sa svih strana. Ja sam imao sreće, mene ništa nije zakačilo, no nekoliko suboraca je bilo ranjeno, strčali smo se oko njih. Malo dalje od mene, gotovo uz kamion, ležao je Gumeni. I danas se sjećam njegove svijetle košulje. Posvijetlio sam ga i vidio da je izranjavan, u hropcu…”.
U trenutku Željkove pogibije, Marin Ivanković nalazio se iza njega: “Tomislav Plavšić – Toco i ja smo se, kad je eksplodirala ta granata, nalazili metar i pol do dva, iza Gumenog. Gumeni je bio izuzetno krupan, jak čovjek, mislim da je pokupio sve gelere na toj strani, da nije bilo njega, sumnjam da bismo se i ja i Toco izvukli. Odnekud je stigao crveni, mislim Golf, otvorili smo peta vrata i nekako Željka uspjeli ubaciti u prtljažnik. On je, iako sav izrešetan, davao znake života, no krvario je na sve strane… Bio je to iznimno težak dan, jedan od najtežih u ratnom Vukovaru…”.
Ranko Mugoša, sa sjetom je dodao: “Život je doista splet nevjerojatnih okolnosti. Željko i njegova obitelj, supruga našeg zapovjednika Alfreda Hilla, Melita i ja, živjeli smo u tadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, danas je to Županijska ulica i dijelili smo, kako bismo to mi u Slavoniji rekli, ‘isto dvorište’. Viđali smo se svakodnevno, povremeno roštiljali. Da je netko tada, sredinom osamdesetih rekao kako će biti rata, da ćemo svi biti u vojnoj policiji, a da će Melitin suprug biti naš zapovjednik, rekli bismo da je fantazira. Osobito je nevjerojatna koincidencija da su i Alfred Hill i Željko poginuli isti dan, Željko, nekoliko sati nakon Hilla”.
Od posljedica ranjavanja, do dolaska u vukovarsku ratnu bolnicu, Željko Mijatović je preminuo. Njegovo je tijelo otpremljeno u zgradu Lučke kapetanije gdje je označeno, te potom uz nazočnost supruge Dušanke koja je cijelo vrijeme ostala u Vukovaru uz Željka, pokopano na tzv. Švapskom ili Bolničkom groblju, u grobnici obitelji Beinrauch, odakle je u lipnju godine 1998. nakon mirne reintegracije Podunavlja, ekshumirano.
Dana 4. srpnja 1998. posmrtni ostaci Željka Mijatovića – Gumenog, pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.
Kada je poginuo u obrani Domovine i svoga grada kojeg je neizmjerno volio, Željko Mijatović, suprug, otac, sin i brat, imao je četrdeset i jednu godinu.
Gumeni, nismo te zaboravili.
Željkovi sinovi i supruga, zapisali su:
Ostaju dijela, pišu se riječi,
kad mladi čovjek može sve reći.
Hrabrost i volja bili su jači od plača,
a ljubav za Domovinu sve jača.
Hvala za tvoju ljubav što nema granica.
Hvala svima što se sjete tvog imena s ove stranice.
Pečat i papir bit će arhiva,
ali u našim srcima ostaje tvoja slika živa.
Sjećanje na tebe ne prestaju sve dok žive oni koji te vole!
Related articles
